Evo šta Erdoganu zaista donosi referendum o predsjedničkim ovlaštenjima

Najnovije ankete dvije najstarije turske agencije za procjenu javnog mnijenja – Metropoll i A&G – pokazale su kako su Turci veoma podijeljeni povodom referenduma o povećanju ovlaštenja predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

“Da” i “ne”

Za sada, razlika između “da” i “ne” manja je od pet posto, a pristalice opcije protiv povećanja predsjedničke moći nadaju se da će ubijediti kritičare režima ne samo da izađu na referendum, već i da utječu na neopredijeljene, kojih prema procjenama ima oko 20 posto.

Ukoliko opcija “da” pobijedi, Erdogan će postići veliku političku pobjedu koja će ga učiniti najmoćnijim liderom od vremena Mustafe Kemala Ataturka. Povećanje ovlaštenja osiguralo bi Erdoganu još dva potencijalna mandata nakon 2019. godine, praktično bi eliminisalo poziciju premijera kao takvu, pošto bi postavljanje kabineta bilo potpuno van jurisdikcije parlamenta. Također, predsjednik bi mogao jednostrano da raspusti parlament, čime bi podredio zakonodavce sopstvenoj političkoj agendi.

Štaviše, amandmani bi omogućili predsjedniku da također jednostrano donosi zakone kroz predsjedničke dekrete, sve dok oni ne utječu na individualne slobode koje su zaštićene Ustavom.

Problem, međutim, jeste to što bi pravosudni sistem također na taj način bio pod predsjedničkom kontrolom, jer bi Erdogan imao moć da prema svojoj volji postavlja sudije Vrhovnog suda.

Ove promjene se pripremaju već duže vremena, pošto je Erdogan još 2003. godine, kada je bio premijer, istakao kako je njegov cilj novi ustav koji bi “predstavljao volju naroda”, kao i da vlast mora biti koncentriranija kako bi se prevazišla “disfunkcionalnost” turskog parlamenta.

Ovo je argument koji čak i mnogi Turci smatraju apsurdnim, prije svega jer Erdoganova Partija pravde i razvoja (AKP) od 2002. drži parlamentarnu većinu (s izuzetkom petomjesečnog perioda 2015. kada je “diktator sa Bosfora” brže bolje izboksovao nove izbore).

– Vlada je već poludiktatorska, ali oni to provode ilegalno. S ovim referendumom, to (diktatura) će postati legalno; bit će zapisano u samom Ustavu – smatra turski ljevičarski aktivista Nehir Sevim.

Polarizacija društva

Od takozvanih Gezi protesta 2013., na kojima je nekoliko osoba izgubilo život u sukobima sa policijom, Erdoganova Turska je “očišćena” od velikog broja kritičara režima, pa su čak uklonjeni i oni suptilniji, kao što je bio bivši premijer Ahmet Davutoglu, a zamijenjeni individuama kao što je novi premijer Binali Yildirim, koji je više puta ponovio kako je “neophodno legalizovati ono što je već de fakto predsjednički sistem”!

Oni koji podržavaju Erdoganove napore za promjenu političkog sistema, prije svega se pozivaju na turbulentni period devedesetih, kada je vojska – shvaćena kao bastion Ataturkove sekularne Turske – nakon godina tenzija 1997. izvela puč i u zatvor “bacila” islamistički nastrojene političare, među kojima se našao i sam Erdogan, prenosi Newsweek.

Erdoganovim pristalicama, kao i samom predsjedniku, nakon čistki u vojsci smeta to što pravosudni sistem još uvijek kontrolišu sekularne elite koje “ne poštuju osjećanja naroda”.

S druge strane, oni koji progovore protiv referenduma i potencijalnih ustavnih reformi, nalaze se na udaru agresivne kampanje režima koja ih automatski označava kao egzistencijalnu prijetnju po Tursku, i praktično ih svrstava u isti koš sa pučistima, ekstremističkom Radničkom partijom Kurdistana (PKK) ili terorističkom organizacijom Islamska država.

– PKK kaže ne. Ko kaže ne? Oni koji žele da podijele i rasparčaju našu zemlju kažu ne. Ko kaže ne? Oni koji ne poštuju našu zastavu kažu ne! – rekao je Erdogan na mitingu nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. godine.

U kampanji protiv onih koji su pristalice opcije “ne”, Erdogan ne bira oružja – od medija, preko pravosuđa, do satanizacije, ali čak i ako nekim čudom ova opcija pobijedi, ništa neće biti izgubljeno za Erdogana. U tom slučaju, predsjednik bi vjerovatno raspisao nove parlamentarne izbore, na kojima bi, prema posljednjim anketama, AKP osvojila čak dvije trećine glasova. Na taj način Erdoganove ustavne reforme bi bile moguće i bez referenduma.

Pobijedio, ili ne, Erdogan će svakako nastaviti da polarizuje tursko društvo u imaginarnoj bici za opstanak, sve dok ne ostvari svoj konačni politički cilj i konačno sruši i posljednje ostatke Ataturkove sekularne Turske, koja je po svemu sudeći, na dobrom putu da se pretvori u autokratsku islamističku državu na vratima Evrope.