ENGLEZI ODGOVORILI NA PITANJE SVIH PITANJA Evo zašto smo propali u Ligi

Foto: Getty Images / Guliver image

NAKON što je Manchester City ispao od Monaca i Leicester ostao jedini engleski klub u Ligi prvaka, Englezi pokušavaju shvatiti kako je došlo do takvog pada njihovih klubova. Bayern je pregazoi Arsenal 10:2 u dvije utakmice, a City je postao prva momčad koja je zabila pet golova u prvoj utakmici i ispala. Ne računamo li Leicester, City i Arsenal su u četiri utakmice ovogodišnje osmine finala Lige prvaka primili čak 16 golova.

Još i prije ove sezone Lige prvaka ispisani su deseci tekstova na temu kraha Engleza u Ligi prvaka. Popularni i duhoviti Daily Mail je nakon sinoćnje utakmice složio vrlo zabavnu i dobru analizu nezaustavljivog pada premierligaških klubova, koju vam prenosimo u cijelosti.

Ostao je samo Leicester. “Lisice” su zadnja engleska momčad u Ligi prvaka. Koliko ljudi očekuje da će ih Craig Shakespeare odvesti u polufinale ili do kraja? Onoliko koliko ih je prije prošle sezone očekivalo da će biti prvaci. Kakav god bio odgovor, nikoga na Emiratesu, Etihadu ili White Hart Laneu više ni ne zanima. Ponovno je došlo vrijeme očajavanja.

Pa zašto engleski klubovi, daleko najbogatiji na svijetu, redovito kiksaju među europskom elitom? Od tog pitanja nas na Otoku sve već boli glava i jedino što nam preostaje je neki oblik alternativne medicine ili staro, dobro lupanje glavom u zid.

No, dokle god premierligaši nastave ispadati, a neki od njih sramotno, iz natjecanja koje se očekuje da osvoje, pitanje će stajati nad glavom cijeloj Engleskoj. Stoga, krenimo u detaljniju analizu.

Što nas konkretno muči?

Za početka, čista statistika. Od 2005. do 2011. godine, engleski klubovi bili su divovi europskog nogometa. Liverpool je pobijedio Milan u Istanbulu, Samo ja Barcelona zaustavila Arsenal 2006. i United 2009. i 2011. godine. U 2007. i 2009. Premier liga dala je tri od četiri polufinalista. Chelsea je, iako nije osvojio naslov u tom periodu, bio najkonstantniji, a najjaču Barcelonu je nadigrao, no pokrao ga je sudac.

Abramovič je 2012. godine na kraju i osvojio Ligu prvaka s, ironično, najslabijom momčadi. No to je bio i početak kraja engleskih klubova. U zadnjih šest sezona Španjolska je dala 17 od 48 četvrtfinalista. Iz Bundeslige ih je došlo deset, a iz Premier lige samo pet, dva manje od Francuza za koje volimo reći da imaju slabu ligu. Čak su Turci i Ciprani uspjeli ugurati po jednu momčad među osam najboljih.

Ukratko, u zadnjih sezona Lige prvaka, Engleska je dala samo četiri polufinalista. Atletico Madrid je sam toliko puta bio u polufinalu, a smatra ga se četvrtim klubom Primere s bitno manjim resursima od Barcelone, Reala, čak i Seville.

Zašto dolazi do pada?

Kroz godine je bilo puno argumenata, ali dva se najčešće ponavljaju. Prvo, engleski klubovi pate od golemog intenziteta igranja u Liga kupu, FA Cupu, Premiershipu i Ligi prvaka. Drugo, Engleska je jedina zemlja koja nema zimsku pauzu. Dapače, u tom periodu je još više utakmica. Za to vrijeme rivali iz drugih europskih liga odmaraju i pune baterije za nastavak sezone.

Je li to zaista toliko bitno?

Itekako. Uostalom, pitajte Garetha Balea, koji je igrao u Tottenhamu u vrijeme dok su Englezi bili netko i nešto u Ligi prvaka, a potom je s Realom osvojio dvije Lige prvaka u tri godine.

“U Premiershipu svaku utakmicu moraš igrati na sto posto svih devedeset minuta ili ćeš je izgubiti. Mi u Španjolskoj riješimo susret do poluvremena i drugih 45 minuta odmaramo. Imamo mogućnost izvaditi najbitnije igrača i odmarati ih. Ako u Engleskoj igraš samo 45 minuta nemaš šanse dobiti jednu utakmicu”, rekao je nedavno Bale.

“Zimska pauza je izrazito bitna. U Premiershipu igraš četiri ili pet utakmica oko Božića i Nove godine, a u Španjolskoj nema nijedne. Ne mogu igrači funkcionirati u takvom tempu u modernom nogometu, jednostavno izgore. Stvarno je super dobiti tjedan, dva odmora da se makneš od treninga i svega. Malo se isključiš i odmoriš i fizički i psihički. Španjolci jako dobro znaju da u tom segmentu imaju veliku prednost u odnosu na engleske klubove. Pa svi odmaraju; Nijemci, Talijani, Španjolci…”, rekao je Velšanin.

To zvuči poprilično uvjerljivo…

Ima još. Dok je Premier liga dominirala Europom od 2005. do 2009. godine, uvijek su iste momčadi igrale Ligu prvaka: Manchester United, Arsenal, Chelsea i Liverpool, “The Big Four”. No, pojavom Cityjevih milijuna i jakog Tottenhama, “velika četvorka” ima puno više posla u prvenstvu. Nije im se više tako lako kvalificirati se svake godine i nekad možda manje kvalitetna momčad uđe u najelitnije natjecanje.

Pa zar se Bayern također ne muči da uđe u Ligu prvaka?

Mo’š misliti. Ingolstadt, Hoffenheim i Köln su im “zaista” velika prijetnja. Bayern jednostavno može igrati Bundesligu s pola gasa i fokusirati se na Europu. U Engleskoj je, pak, obrnuta situacija. Chelsea ove godine ne igra Europu, koncentriran je samo na prvenstvo i igra najbolji nogomet nakon dugo godina. Leicester je senzacionalno bio prvak jer je igrao samo jedno natjecanje.

Aha, znači, slučaj riješen.

Ne, ne. Ima tu još toga.

Čega?

Puno toga. Za početak, taktika.

Tak-tika? Tic-tac bomboni?

E, to dovoljno govori o tome koliko nas Engleze ta riječ zbunjuje i koliko o tome nemamo pojma. Tak-ti-ka.

 

Kako to?

Pa, lijepo. Godinama se engleskim klubovima prigovaralo da pucaju u Europi zbog taktičke naivnosti. Previše su se fokusirali na to kako da pobjeđuju momčadi iz Premiershipa. U prvi plan su stavljali fizičku snagu i “ho-ruk” igru, umjesto da su igrali inteligentnije, tražili balans između obrane i napada i pokušali formacije prilagoditi tehnički superiornijim europskim momčadima.

Ove godine, pak, im se zamjera da ne igraju dovoljno “engleski” te da su prepasivni. Za primjer je uzeta Leicesterova 4-4-2 formacija, koja je s brzim krilima, fizičkom igrom i snažnim presingom dogurala najdalje od svih naših klubova.

Hm, to je malo zbunjujuće.

Jest, iako je Gary Neville dao odličan argument zašto bi se Englezi trebali vratiti staromodnijem, engleskom nogometu.

“Vrhunske europske momčadi i mentalno i fizički igraju s većim intenzitetom. Gledajući derbije Premiershipa, mi mislimo da su to vrlo uzbudljive utakmice visokog tempa. Možda i jesu, no Liga prvaka je na potpuno drukčijem nivou i, ono što mi smatramo brzim, je u tim utakmicama sporo. Vrhunske momčadi mogu igrati visoki presing cijelu utakmicu da se ne umore. Ne znam imamo li mi takvih momčadi. Moramo povećati intenzitet naših velikih utakmica da bi se pripremili za velike europske utakmice”.

Čekaj malo. Premierligaški klubovi gube u Europi zbog intenziteta utakmica u Engleskoj, ali da bi dobili Barcelonu i društvo moraju povećati taj intenzitet?

Paradoks, je’l da? Sevilla, recimo, odličan prikazuje koliko je teško izbalansirati da momčad bude uspješna u Europi i prvenstvu. Pod Unaijem Emeryjem su triput zaredom osvojili Europsku ligu, no nisu bili ni blizu vrhu u Primeri. Ove sezone su, pod Sampaolijem, legitimni kandidati za naslov španjolskog prvaka, ali su u Ligi prvaka ispali u osmini finala od Leicestera.

Pa što to nisu oni koji spadaju u “smeće” Premiershipa?

Točno tako. A, kad smo kod smeća, ima još jedan razlog zašto smo loši u Ligi prvaka.

A taj je?

Jednostavno, engleski klubovi nisu dovoljno dobri.

Hm…da. Bolno jednostavno.

Nažalost, to je istina od koje ne možemo pobjeći. To što je Premier liga najbogatija, a možda i najsrčanija, najzanimljivija i najkompetitivnija, ne znači da je nužno i najbolja. Uzmimo za primjer Manchester City. Oni su u zadnje tri sezone potrošili 122 milijuna funti na stopere. Eliaquima Mangalu su platili 40, Nicolasa Otamendija 35 i Johna Stonesa 47 milijuna da bi sva trojica izgledali kao niželigaški igrači dok im je Monaco trpao šest komada u dvije utakmice.

Cijene se napuhuju i preuveličavaju kad su kupci klubovi iz Premier lige. Plaćaju se goleme svote za igrače koji ne vrijede toliko novca i kad se pokažu promašajima, razočaranje je još veće.

Zar Guardiola to nije popravio?

To je tek drugi problem. City je pokazao iste slabosti kao njegov Bayern iz kojeg je otišao bez da je osvojio Ligu prvaka. Dogma izrazito ofenzivne igre, koje se on grčevito drži, stajala je i City. Tako je mogao igrati s Barcelonom, ali sa slabim zadnjim linijama Bayerna i Cityja, nije.

To zvuči poznato…

Sigurno mislite na Arsenal i Arsenea Wengera. Njihovi uzastopni debakli u Ligi prvaka toliko su postali normalni da više nisu ni smiješni. Dobro, navijačima Tottenhama jesu. Nije samo City problem. I druge velike engleske momčadi imaju velike probleme. Chelseajevi igrači igraju samo kad im sve u i oko kluba odgovara. Tottenham je svaki put impresioniran Europom i Ligom prvaka pa se raspadne, Manchester United se još nije oporavio od odlaska Alexa Fergusona (prošle su tri godine!!!), a Liverpool od odlaska Luisa Suareza nema pravog, istinskog vođu.

Ne čini se da idemo u dobrom smjeru.

Bogami se ne čini. Osobito kad pogledamo tko su europske velesile. Barcelona, Real Madrid i Bayern su premoćni. Barem dvije od tih momčadi su bile u polufinalu svaki put od 2012. godine, a svo troje u zadnje četiri godine dvaput. Malo je tu prostora za naše klubove.

Pa kako to njima uspijeva?

Za početak, imaju najbolje igrače na svijetu. Messi, Ronaldo, Robben, Neymar, Kroos, Lewandowski, Busquets… Lista ide dalje i dalje. I još kad ti igrači imaju situaciju da u domaćem prvenstvu lako dominiraju protiv velike većine momčadi, odmorni su i imaju zimsku pauzu, ne čini se da će engleski klubovi tako lako dobiti veći dio kolača.

Uostalom, pitajte Garetha Balea.

 

index.ba