Svjedočenje Adnana Zeca o zločinu u Ahmićima: Moj otac je rekao – “Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!”
Adnan Zec je bio svjedok zločina u Ahmićima. U nizu slučajeva svjedočio je kao svjedok haškog Tužilaštva. Između ostalih bio je i svjedok u procesu protiv Miroslava Brala, pripadnika vojne policije HVO, koji je prije deset godina osuđen za ubistvo i progon civilnog stanovništva u Ahmićima, kao i silovanje i rušenje vjerskih objekata. On je imao 13 godina kada se desio zločin u Ahmićima. Svjedok je egzekucije svoga oca Sabahudina, majke Hajrije i jedanaestogodišnje sestre Alise – troje od stotinu i šesnaest žrtava zločina u Ahmićima kraj Viteza, kojeg su 16. aprila 1993. počinili pripadnici Jokera, eskadrona smrti iz sastava Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske.
Fragment iz svjedočenja Adnana Zeca pred Haškim tribunalom o zločinu u Ahmićima.
Adnane, ko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?
– Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od 11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala šest godina. Meni je tada bilo trinaest.
–U četvrtak, 15. aprila navečer svi ste bili kod kuće? – Da, zaspali smo oko deset sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj sobi.
Adnane, hoćeš li, molim te, ispričati ovom sudu što se dogodilo sutradan, u petak, 16. aprila?
– Rano ujutro, oko pet sati, otac i majka su utrčali u naše sobe i probudili nas vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Negdje kraj Zahirove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i pitao: “Gdje ćeš ti, mali?” Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da bježim, a on je rekao: “Bježi, bježi!” Nastavio sam trčati, a onda me zaustavila grupa vojnika i rekli su mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na babu i majku. Vikao je “Ubij ih, ubij ih, ubij ih!”… tri puta. Kad je drugi put rekao “Ubij ih”, moj otac je rekao: “Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!”
– Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?
– Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.
– Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.
Šta se s njom kasnije dogodilo?
– Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.
Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje bila su u uniformama, zar ne? Kakve su im bile uniforme?
– Bili su u maskirnim uniformama.
Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?
– Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.
saff.ba