Šta se desi kad mozak ostane bez šećera?

U neuronauci, hrana je nešto što se zove “prirodna nagrada”. Da bismo preživjeli, hrana, seks i briga o drugima moraju da budu “užitak za mozak”, kako bi se takve radnje prirodno ponavljale. Slatke stvari su poseban užitak, ali današnji čovjek konzumira šećer, umjesto prirodnih slatkiša. Šta se desi mozgu kada ostane bez imalo slatke nagrade?

Mozak radi tako da kada uradimo nešto što je uživanje, neuroni ispuštaju dopamin, i daju znak mozgu da je to nešto dobro. Tako je vaš mozak konkretno povezan sa pokretom ruke ka još jednom parčetu torte, prenosi CNN.

Nauka vjeruje da je ljudima urođeno da vole slatko. Kada bi naši preci naišli na, recimo, neke vrste bobica u prirodi, slatko bi značilo dobro, a gorko – da je otrovno. Voće je najljepši slatkiš, ali opet današnji režim isrhrane daje prednost drugim oblicima slatkog.

Danas, skoro je nemoguće da kupite spremljenu, spakovanu hranu u prodavnici koja nema bar malo šećera. Ti skriveni šećeri su najopasniji, pošto polako izazivaju osjećaj zavisnosti. Na sličan način kako droge poput nikotina, kokaina i heroina djeluju na mozak, šećer bombarduje mozak osjećajem užitka. Tako vremenom postajemo zavisni, kao i od svake druge droge.

Šećeri se često kriju i u slanoj hrani – poput kečapa, raznih namaza, ajvara. I kao i druge droge, vremenom nam treba “veća doza”. Ukoliko dug period vremena konzumiramo sećer, sve će više biti potrebno da se otpusti dopamin, i da osjetimo ponovo taj osjećaj užitka. Mozak postaje tolerantan na šećer, i treba nam više da bi dostigli “šećerni fiks”.

Šta se desi kada prestanete da jedete šećer? Ništa posebno. Kakva će reakcija organizma biti ukoliko sebi ukinete sve izvore rafinisanog šećera? Mnoge knjige i naučni članci su se posvetili fenomenu šećerne ovisnosti, i ono što prvo osjetite je osjećaj jake želje da jedete slatko, iako ste upravo pojeli omiljeni ručak, ili ste čak sasvim siti. Neki ljudi prijavljuju da imaju i fizičke reakcije, poput nervoze, da im se tresu ljude, hladni znoj.

Ipak, reakcije poslije “ostavljanja” šećera nije toliko ozbiljna kao skidanje sa droge. Vremenom ta želja slabi, a nekim ljudima je dovoljno oko 40 dana da potpuno zaborave na slatko, dok neki ne uspiju čitav život. Sasvim je individualno.

Također, odvikavanje od šećera zahtjeva veliku promjenu u ishrani. Izbjegavanje prerađenih kupovnih proizvoda, slanih ili slatkih, zahtijeva dosta žrtve i promjene životnih navika. Ali vremenom, tijelo i mozak se naviknu, i vrate u stanje kada su i slatke bobice dovoljne da nam da budu “prirodna nagrada”.
Izvor: avaz.ba