Sarajlija Ljubomir Stanišić: Ronaldo jede ono što mu ja dam


Sarajlija Ljubomir Stanišić: Ronaldo jede ono što mu ja dam Stanišić s Ronaldom: Čest gost u restoranima (Foto: N. Kreštalica, F. Fočo, Instagram)
Ljubomir Stanišić, jedan od najboljih kuhara na svijetu, koji živi u Portugalu, nedavno je boravio u rodnom Sarajevu. Razlog posjete bilo je snimanje dokumentarnog filma o njegovom životu, koji će, prema Stanišićevim riječima, biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2018. godine.

Ljubomir je rođen 1978. godine, odrastao je na Alipašinom Polju, gdje je pohađao osnovnu školu, te se počeo baviti i sportom – košarkom i džudom.

Rat 1992. godine prekida bezbrižnu mladost. Ljubomir kao četrnaestogodišnjak, s majkom i sestrom, napušta Sarajevo. Ostavlja sve što mu je poznato – prijatelje, dom, školu i odlazi negdje gdje će, možda, biti bolje. Negdje gdje neće svaki dan slušati zvuk granata, jecaja i molitvi za život. Uspjeli su izvući svoj automobil Škodu Favorit.

Bijeljina, Beograd…

Danas, nakon 25 godina, u Lisabonu živi s nevjenčanom suprugom Monikom i imaju dvojicu sinova – Matiju i Luku, autor je dvije knjige, posjeduje tri restorana, pekaru i hotel u portugalskoj prijestonici, a dobitnik je brojnih prestižnih nagrada iz svijeta kulinarstva.

ljubomir-3

Stanišić: U njegove restorane dolaze Monika Beluči, Džon Malkovič, Madona, Robert De Niro…

Ljubomirov boravak u rodnom gradu odvijao se daleko od očiju javnosti i samo za „Dnevni avaz“ ekskluzivno je otkrio detalje o filmu, ali i o životu u Lisabonu, te kako je iz Sarajeva došao do jedne od evropskih metropola i postao čuven po kulinarskim umijećima.

U jednom od poznatih sarajevskih restorana susreli smo se s Ljubomirom, otvorio nam je dušu i prisjetio se teških godina u izbjeglištvu, uklapanju u raju, odabira profesije…

– Iz Sarajeva sam otišao u neko selo u Srbiji, ali kratko smo se zadržali. Vratili smo se u Bijeljinu, gdje je još bilo mog akcenta i gdje me niko nije zezao kao izbjeglicu. Tu krećem u sedmi razred osnovne škole, ali nisam uspio završiti, jer i taj grad biva zahvaćen ratom. Pobjegli smo u Beograd. Mamu i sestru niko nije htio zaposliti, pa sam ja morao početi raditi u pekari da bismo preživjeli…. – započinje Ljubomir svoju priču.

U Beogradu je završio Hemijsko-prehrambenu tehnološku školu, gdje dodatno završava kurs za pekara i kurs iz internacionalne kuhinje. To se smatra počecima njegove vrhunske karijere. Ni nakon tri godine Stanišić se nije snašao u Beogradu. Kaže da mu se nisu svidjeli, osim toga što su ga zezali da je izbjeglica i pekar, “dizelaški” fazon i njihov žargon. To je bio jedan od glavnih razloga zašto je Ljubomir sa 18 godina odlučio otisnuti se u Evropu.

– Majci sam predložio da prodamo auto, što smo i uradili. Dala mi je 200 njemačkih maraka i otišao sam za Mađarsku. Radio sam bez prestanka, prao suđe u restoranu da zaradim da mogu preživjeti – priča nam Ljubomir.

Nakon Mađarske, otišao je u Holandiju, pa u Španiju, a naposljetku je stigao u Portugal, svoj drugi dom.

– Dok sam sjedio u parku jedne noći, sinula mi je majčina rečenica koju je izgovorila prije nego što sam otišao iz Beograda, a to je da sve što ja budem i postignem u svom životu odraz onoga što je ona uložila u mene, odnosno kulture i odgoja. To su te naše bosanske majke. U tom trenutku, bez kreveta za spavanje, bez para da jedem, odlučio sam da ću biti kuhar i da će majka biti ponosna na mene – govori Ljubomir.

Zbog te odluke, da bi naučio kuhati, obišao je mnogo zemlje Evrope, ali i daleke Azije i Afrike. Iz svake je ponio novo iskustvo i usvajao znanja te prikupljao recepte i načine kuhanja.

U Portugalu, nadomak Lisabona, 2004. otvara svoj prvi restoran. Prvu nagradu za najboljeg šefa kuhinje dobio je već 2006., a naredne godine i za najbolji restoran u Portugalu. Dobio je i prestižne nagrade „Gourmand World Cookbook Awards“ te „Academia Internacional de Gastronomia“ za 2011. godinu.

Ali da nagrade nisu mjerilo za uspjeh, pokazao je i Stanišićev primjer. Jer 2009. godine restoran je propao, a on je ostao u dugovima od pola miliona eura.

– Nakon svih tih nagrada i svega, ekonomska kriza uhvatila je mene i restoran koji sam imao. Nisam imao šta jesti! Ista priča kreće ispočetka, ali već sam na nju bio navikao, tako da se nisam iznenadio mnogo. Kad propadneš, niko te ne voli, to je tačno. Shvatiš ko su ti prijatelji i da ih imaš vrlo malo. U međuvremenu sam pozvao majku da dođe, da mi pomogne. Tri mjeseca smo spavali na stolu u restoranu, nismo imali gdje drugo. Kad propadneš tako, nikoga ne zanimaš. Ali, eto, život se okrene, opet postaneš neko i nešto – prisjeća se Stanišić.

“100 Maneiras”

Nakon propasti prvog restorana i duga koji mu je ostao, odvažio se na hrabar potez. Od jedinog prijatelja, kako sam kaže, posudio je 15.000 eura i otvorio restorančić u Lisabonu “100 Maneiras” (100 načina) sa 30 mjesta.

– Nakon godinu “razbio” sam sve u Lisabonu, a nakon godinu i po isplatio sam čitav dug. Nastavio sam raditi s istom voljom i strašću. Otvorio sam još dva restorana, pa pekaru, pa hotel – ponosno nam govori Ljubomir.

Novootvoreni hotel “Six Senses Douro Valley” proglašen je najboljim u Evropi ove godine, dok je u svijetu zauzeo visoko 16. mjesto.

ljubomir-4

Ljubomir s nevjenčanom suprugom Monikom

Javnosti je postao poznat nakon što je bio član žirija u portugalskom “Masterchefu”. Osim toga, prema svojoj drugoj knjizi “Pap Quilinteros”, snimio je emisiju koja se prikazuje na „24 Kitchen“.

– Snimajući tu emisiju, obišao sam čitav Portugal i Evropu u karavanu sa suprugom i djecom. Prikupljao sam recepte gdje god bismo otišli i spremao pred kamerama – ističe Stanišić.

Bez ikakve lažne skromnosti, Ljubomir nam govori da jeste očekivao uspjeh, da se za to borio čitav život. Kaže da je imao zacrtan cilj i morao se truditi mnogo da ga ostvari, ali da se sve isplatilo.

– Ne bi mi smetalo da sutra opet propadnem, sve bih isto učinio. I opet bih došao do svega ovoga što imam sad – naglasio je Ljubo.

U njegove restorane dolaze mnoge poznate ličnosti, od sportista do glumica. Kristijano Ronaldo (Christiano) je najčešći gost, potom Monika Beluči (Monica Bellucci), Džon Malkovič (Jonh Malkovich), Madona (Madonna), Robert De Niro…

– Imam jedan od najpoznatijih restorana u Portugalu, tako da je to normalno. Za mene su svi klijenti isti, za sve pripremam hranu s istom ljubavlju. Ronaldo, naravno, jede proteinsku hranu, kao svi sportisti, jer im tako organizam zahtijeva, budući da mnogo treniraju. U biti, jedu ono što im dam – govori Stanišić s velikim osmijehom.

I pored velikog uspjeha koji je ostvario, nastavlja impresionirati sve oko sebe. Kao hobi, u Africi se brine o svojim plantažama kakaa i vanilije.

Dokumentarni film

Ljubomir nam je ispričao i da se film o njemu snima već šest godina, na svim lokacijama gdje je on bio tokom životnog putovanja, prije nego što se skrasio u Lisabonu. Izričito je tražio da se dio snimi u njegovom rodnom gradu Sarajevu. Međutim, to nije jedini razlog njegove posjete. Drugi je, kako nam je rekao, da se napokon pomiri sa Sarajevom, s njegovim istinskim domom.

– Nedostaje mi ovaj grad. U svijetu nisam upoznao karakter kao kod Bosanaca, posebno Sarajlija. To su ljudi s karakterističnim humorom. Ovdje nema religije, a ljudi svih vjera se strašno poštuju. To je moje Sarajevo. Ovdje su počeli moja mladost, sreća, jarani, prve ljubavi, prve batine… Sarajevo živi u meni – govori nam Ljubomir sjetno.

Otkrio nam je i naziv filma “Kukenrol” (Cook n’ Roll), kao i lokacije po gradu gdje je sniman. Nezaobilazna Baščaršija, Begova džamija, Vrelo Bosne, Alipašino Polje, Bijela i Žuta tabija…

– Išli smo i na šest planina koje okružuju Sarajevo. Hoću svijetu da pokažem da je ovo grad koji se nudi na dlanu, da nije bilo potrebe pucati na njega. Obišli smo sva mjesta koja su vezana isključivo za mene, koja su mi bitna – otkriva Stanišić.

U „New York Timesu“ u uniformi s bh. logom

Prilikom posjete Sarajevu Ljubomirov dugogodišnji prijatelj Nermin Hodžić, predsjednik Udruženja kuhara BiH, poklonio mu je kuharsku uniformu s logom BiH.

ljubomir-2

Ljubomir u kuharskoj uniformi s prijateljem Nerminom Hodžićem

– Sam je platio, država mu nije pomogla. U sljedećem intervjuu, koji ću imati za „New York Times“, bit ću u toj uniformi i to će u čitavom svijetu izaći. Nermin iz svog džepa plaća da se čuje za Bosnu – kazao je Ljubomir.

8.000 knjiga

– Imam više od 8.000 knjiga o kuhinjama iz čitavog svijeta. Nekad davno sam kupio knjigu bosanske kuhinje iz 1854. godine. Neko u kući ima svete knjige, Kur’an ili Bibliju. Ja imam knjigu o bosanskoj kuhinji koja stoji na najvišoj polici. Ni djeca je ne smiju dirati – govori Ljubo kroz smijeh.

Gubimo nanine recepte

Nismo mogli popiti kafu s ovim kulinarskim magom, a da ga ne pitamo gdje svrstava bosansku kuhinju. Odgovor nas nije iznenadio, ali nas je iznenadio iznenadni sjaj u očima na spomen toga, kao i ljubav i strast koje smo u svakoj izgovorenoj riječi osjetili.

– Bosanska kuhinja je veliko blago u mojoj duši. Jedna od najbogatijih na svijetu. Pa, ljudi moji, prošli smo Slavene, Otomane, Austrougare, od njih smo pokupili ono što je bilo najbolje, a to je gastronomija. Ali mi u Bosni gubimo tradicionalne nanine recepte. Bilo da su to katolički, muslimanski ili srpski, imamo tu zajedničku kulturu. To se gubi i to mene ubija – naglasio je Ljubomir.

avaz.ba