Evo jedna lijepa ramazanska priča !

Prije mnogo godina jedan zapadnjak nabas’o u jedno bosansko selo za vrijeme Ramazana. Proveo tu desetak dana jer su domaćini bili više nego ljubazni, a s gostom se sporazumjevali i rukama i nogama.

Vratio se musafir kući te prepričavajući gdje je sve bio i šta je sve vidio na svom putu za ove dobre seljane i njihov običaj reče: „ Probude me u toku noći i onda jedemo, zatim tokom čitavog dana nedaju ništa jesti ni piti.

Negdje predveče naprave hrane i jela kao da će četa vojske jesti i čekaju znak. To im određuju mala djeca koja trče ulicom i dozvoljavaju jelo i piće baš u to vrijeme. Najedemo se i napijemo, ma ljepota.

E onda na večernju fiskulturu. Svi se spreme pa u jednu veliku salu.
Trener ispred, pa muškarci i iza njih žene. Onda trener naređuje: – Gore, dole, gore, dole… Onda se svi ušutimo i čekamo da vidimo jel dobro. Trener sjedi i razmišlja i onda se okrene na desnu pa na lijevu stranu i kaže:

– Ne valja, ne valja! Hajd ponovo!!!“