DR. EMIR SULJAGIĆ : SAMO MI NISMO IMALI NIŠTA OD MORA KRVI KOJE SMO PROSULI !

Vi ste idejni tvorac i organizator građanskih koalicija Prvi mart i Glasaću za Srebrenicu. Pet godina kasnije, kada su povratnici po prvi puta poslije rata izgubili vlast u Srebrenici, kakvo je stanje povratničke zajednice u političkom smislu i ima li nade da se rezultati iz 2012. i 2014. ponove?

SDA je doslovno urnisala Domovinu – i to su najprilježnije radili Dževad Mahmutović i Aljoša Čampara, dvojica ljudi koji nikad nisu stali na listu – jer su smatrali da je pobjeda Bakira Izetbegovića na izborima 2014. godine važnija od budućnosti nesrba, ako baš hoćete precizan da budem budućnost Bošnjaka na pola Bosne i Hercegovine. Rugali su se meni lično, pljuvali i po meni i po ljudima koji su preuzeli ozbiljan rizik radeći sa mnom na registraciji birača, ne mogu nabrojati prljavštine koje su izmišljali o meni. Jer, koga briga za Bosnu ako je u pitanju SDA.

Sada, četiri godine kasnije se ponašaju ne kao da su saučesnici u potencijalno fizičkom nestanku Bošnjaka u entitetu RS, nego kao nevladini aktivisti bez putera na glavi, jer se ispostavilo da sam sve vrijeme imao pravo i da je koncept Domovine. tj Prvog marta dugoročno održiv. Kao da nisu đilkoški i brutalno prevarili sve koji su bili uključeni u to, nego sad hoće da se i mi pretvaramo da se ništa od toga nije dogodilo i da se sa leđa svih ostalih parkiraju na liste, na kompenzacijske liste i na kraju u parlamente. Da ne bi kasnije bilo neke zabune, svi koji hoće da rade nešto slično Domovini mogu računati na mene – ne traži pritom ništa zauzvrat, kao što nisam tražio ni 2014. godine – samo pod jednim uslovom: da u tome ne učestvuje SDA.

Hoćete reći da je SDA radila svjesno na uništenju političkog kapaciteta povratnika da bi neke stranačke ciljeve postigla?

Da. Kad sam predlagao model škole po bosanskom planu i programu kakav postoji u Novoj Kasabi, najveći otpor je dolazio upravo iz SDA. Njihovo rukovodstvo ni po koju cijenu nije htjelo da se obaveže na takvo što: to se najbolje vidi po tome što ta škola radi na ivici održivosti. Ali, zato najviši rukovodioci horski jamre zbog odluke Ministarstva prosvjete RS da zabrani učenje o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. Ne vodi se politika saopštenjima, nego konkretnim djelima. U Novoj Kasabi se može učiti i o genocidu i o opsadi Sarajeva.

Ono što sam doživio kao rezultat nastojanja da napravimo tu školu je dokaz da nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. Mislim da je to primjenjivo svuda i ne bih se libio da to provedem u djelo u cijelom entitetu ni tada ni danas. Predlagao sam to i u Zvorniku i u Srebrenici nakon što se ispostavilo da je tamošnja SDA slagala da je pitanje bosanskog jezika u tamošnjoj osnovnoj školi nedodirljivo. Nisu htjeli ni da razgovaraju o tome. I što oni više kukaju, sve je manje nesrba u RS-u, što oni više plaču narod koji se tamo i vratio usprkos njima je u podređenijem položaju.

Da i to kažem: SDA je radije izgubila Srebrenicu na izborima nego da dopusti da se slučajno dogodi da sa mojim učešćem u nekoj kampanji registraciji birača ponovo spriječimo Milorada Dodika da dobije načelnika ili većinu. A stavio sam se na raspolaganje. I moglo se dobiti. Na kraju, tri puta sam upozoravao da će izbori biti izgubljeni i iznio jasan plan o tome kako da se spriječi da jedan otvoreni negator genocida bude načelnik Srebrenice. Ali, ni tada niko nije htio da razgovara o tome. Ali, zato su oni patrioti.

I šta je sada plan? Postoji li mogućnost da se opet krene u ukrupnjavanje povratničkih političkih snaga?

Ako bi došlo do nekog dogovora stranaka lijevog centra i građanskih stranaka u Sarajevu, moja preporuka bi bila da sastavni dio tog sporazuma bude zajednički nastup u RS, koji bi uključivao barem ponudu i SBB-u da idemo zajedno i da isturimo osim liste za entitetski i državni parlament i zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH. Jer, da saučestvujem u dovođenju na vlast ljudi koji će povratnicima uvaljivati bolesnu stoku u vlasništvu ličnog tajkuna svog stranačkog predsjednika, ne pada mi na pamet. Kao što mi ne pada na pamet da pomažem Ramizu Salkiću da još temeljitije satre i ono malo prava za koja se taj narod izborio. I da razjasnimo još jedno: samo ja nisam imao nikakve koristi od Domovine. Nisam bio na listama, nisam bio kandidat, ne primam platu od Domovine i nisam nikad.

Kako je biti opozicionar u BiH danas? Da li smatrate da postoji osnov demokratskih praksi u današnjoj BiH? Naime, znamo da su odnosi BiH i npr. Turske značajno narušeni jer vlast u Turskoj smatra da se u BiH nesmetano razvija politička, medijska, akademska i svaka druga struktura koja je bliska Fetulahu Gulenu.

Alija Izetbegović i ostali iz grupe tzv. „muslimanskih intelektualaca“ su osuđeni po zakonu koji je bio univerzalistički u duhu, dakle primijenjivao se i odnosio i na sve građane i na sve one koje je taj režim doživljavao kao neprijatelje, ne ulazeći u to da li je bio pravedan ili nije. U zemlji, odnosno onom dijelu naše zemlje kojim danas upravlja SDA pravda je potpuno arbitrarna – što znači lična – diskriminatorna i ciljana. Ako se ne slažeš s njima ostaćeš bez posla ili će ti uništiti uspješan biznis – upravo je to sudbina jednog mog zemljaka koji je postao odveć uspješan za vlastito dobro – zatvoriće ti sva vrata u roku od 24 sata, ostaviće te bez hljeba. Zato moram reći da mi je u najmanju ruku smiješno kada rukovodstvo SDA kaže da ne mogu ništa protiv gulenističkih struktura u BiH, jer znam kako izgleda kad oni donesu odluku: kako je kad odjednom svi prestanu pričati s tobom, kad ne možeš dobiti posao, ne možeš dobiti priliku da zaradiš, kamoli nešto drugo.

Da li SDA i dalje ima monopol na odbranu BiH i kakva je uloga naslijeđa Alije Izetbegovića danas u BiH?

Reći kako ne bi bilo Bosne i Hercegovine da nije bilo pojedinca, makar to bio i Alija Izetbegović znači poreći žrtvu silne bosanske sirotinje koja je zapravo odbranila i zemlju i narod i državu. Tačnije bi bilo reći da je svakodnevni bosanski čovjek odbranio svoje pravo na egzistenciju usprkos svom rukovodstvu koje nije imalo ni, čak ni jasnu predstavu o tome za šta se to tačno bori. Jednom je to bila cjelovita, sekularna i multietnička BiH, drugi put je to bilo „Nazivajte selam, širite islam“, pa onda opet „pravedan mir“, da bi na kraju završili sa najnepravednijim mirom u istoriji. Možda je samo nepravedniji bio mir koji su Rimljani nametnuli Kartageni poslije Prvog punskog rata. Samo mi nismo imali ništa od mora krvi koje smo prosuli.

Da nije bilo Srebrenice, Hrvatska nikad ne bi dobila zeleno svjetlo da izvede „Oluju“; crnogorski rezervisti su danas ponosni pripadnici NATO, a Kosovari su dobili državu sa manje žrtava nego što smo mi imali samo u Srebrenici. Jesmo li mi to onda izginuli da bi Bakir naslijedio državu ili komad države od svog oca? Ili smo izginuli za nekakvu Muslimaniju? Imamo puno pravo da postavimo i to pitanje. Prošlo je 25 godina rata. Vrijeme je za odgovore. Ko je odgovoran što je narod bio onako nepripremljen? Nije baš da je period između 1990. i 1992. bio period stabilnosti i harmonije. I nije baš da rat u Hrvatskoj nije trajao skoro punu godinu prije nego što je Srbija pokušala isto u Bosni i Hercegovini. I kako to da više nema žele da se priča da su Bošnjaci na nagovor SDA izabrali i BIljanu Plavšić i Nikolu Koljevića? Ko je narodu rekao da glasa za Fikreta Abdića?

Da li je danas SDA drugačija? Te predratne greške su zaboravljene u moru krvi koji je slijedio. Mnogi kažu da su to bile prevare partnera koji su imali zadnje namjere.

Ideologija SDA je u posljednje dvije i po godine doživjela radikalnu transformaciju koja se najbolje vidi u zbližavanju sa HDZ-om koje nije samo stvar političke pragme, nego i vrijednosti. Otvoreno flertovanje SDA sa neofašizmom i neoustaštvom nije slučajno, barem po mom mišljenju. SDA, ili barem ovo njeno rukovodstvo sebe doživljava kao militantno antikomunističko. Problem je u tome što javnosti sve vrijeme podvaljuju da su komunizam i antifašizam isto. Što ne samo da je kontraproduktivno – ko će reći koja je korist od toga što je jedna osnovna škola dobila ime po čovjeku koji je bio fašistički kolaboracionista – i nanosi štetu upravo Bošnjacima, nego je u direktnom sudaru sa istorijskim činjenicama. Narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji ne bi uspio da nije uspio u BiH. U BiH ne bi uspio da se antifašizmu nisu masovno i dominantno priklonile muslimanske elite i mase. Kada je i odlučio da SDA ima pravo da prekraja i istoriju, nije baš jasno, ali to je rezultat još jedne stvari: ovo rukovodstvo te stranke je duboko anti-intelektualno.

Svi smo taj anti-intelektualizam najbolje vidjeli u slučaju nastojanja na reviziji presude Međunarodnog suda pravde protiv Srbije. To nije bio slučaj u mandatu Sulejmana Tihić, jer je razumio da Bosna i Hercegovina ne počinje od Bošnjačkog sabora 1993. godine, nego da je antifašistička borba iz Drugog svjetskog rata utkana u temelje naše moderne državnosti. Taj anti-intelektualizam ima još jednu manifestaciju, koja je podjednako zabrinjavajuća: na svaku utemeljenu kritiku njihove politike, SDA odgovara isključivo pokušajima lične diskreditacije, blaćenjem, ljaganjem.

Kad kažete da Zakon o radu nije dobar, oni ti kažu da ti je sin pedofil, a kćerka kurva. Onoliko dugo koliko pamtim i čitam nije u istoriji ove zemlje bilo ljudi spremnih da idu tako nisko kao što je to jedna grupa ljudi u sadašnjem rukovodstvu SDA. Pogledajte sadašnju opozicionu scenu: nema nikoga kome nisu „prošli“ kroz porodicu. Nikoga. I mi se još natežemo oko toga hoćemo li nastupiti zajedno. Ako pobjede na izborima 2018. počeće fizički da nas uklanjaju.

Vi ste bili 9 mjeseci zamjenik ministra odbrane. Bili ste spremni i na odlazak u Banja Luku na svečanosti OS BiH na koje nije bilo lako otići. Šta je danas ostalo od NATO integracija?

Moj rezon je bio da se isplati „progutati žabu“ i sjesti sat vremena iza Milorada Dodika na danu Trećeg puka Oružanih snaga BiH ako to znači da će Savez za promjene lakše napraviti taj odlučujući korak prema ispunjenju uslova za aktiviranje Akcionog plana za članstvo u NATO. I zato sam i otišao. Ako pogledate malo bolje, vidjećete da su samo dvije perspektivne vojne lokacije uknjižene na Oružane snage, odnosno na državu izvan vremenskog perioda koji sam proveo u Ministarstvu odbrane.

Jedna je uknjižena u mandatu Zekerijaha Osmića i samo jedna u periodu od godinu i po od trenutka moje smjene sa mjesta zamjenika ministra odbrane. Jedino što mi pada teško u toj prizemnoj i podmukloj priči o tome kako sam eto otišao u Banju Luku na dan kada je bila dženaza u Bratuncu je što je to došlo od ljudi iz Bratunca, koji znaju tačno koliko je moja porodica izgubila, koji se ako ćemo pravo prije rata nisu smjeli na ulici pozdraviti sa mojim ocem i čiji je vrhunac ratnog angažmana bio da cjepaju drva u komandi jedne brigade Drugog korpusa dok je moja rodbina ginula ili ubijana kao pljeva.

Ali, da podvučemo crtu: SDA je pristala da Treći put ostane sastavni dio Oružanih snaga, a ne ja, iako nisu morali. Tada su to proglasili velikim uspjehom. Selmo Cikotić je sa Nebojšom Radmanovićem postrojavao Treći puk 13. maja dvije godine prije nego što sam došao u Ministarstvo odbrane. Nijedan SDA-ov ministar nije mogao prići knjiženju imovine i MAP-u. Ja sam za sat vremena sjedenja u Banjoj Luci uknjižio 24 lokacije. Pa vidite ko je tu bolje radio svoj posao. Što se tiče NATO integracija tu je stvar vrlo jasna: što je više SDA to je manje interesa BiH. Tako vam je i u NATO integracijama.

Kliker.info

Back to top button