Zašto je 24-godišnji Mensur Šehić silovao 60-godišnju Ćamku-Ćamilu Hodžić iz Visokog?

Zašto je 24-godišnji Mensur Šehić silovao 60-godišnju Ćamku-Ćamilu Hodžić iz Visokog?

Foto: Ilustracija

Te, 2005. godine cijelo Visoko je strepilo, živjelo u strahu. Kuće su se zaključavale sa prvim akšamom, piše aura.ba portal. Skoro da se niko nije kretao sam. Ljudi su pratili žene na posao, djecu sa strahom slali u školu. Cijeli slučaj je iz dana u dan dobijao sve gorču i dramatičniju sliku. A Mensur je samo ošamario Ćamilu…

Danas je Mensuru Šehiću 36 godina, a kada je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu u Zenici koračao je kroz 24. ljeto, bio je u cvijetu mladosti. Osuđen je na 12 godina robije. Evo kako on danas gleda na sve.

Od smrti Ćamile Hodžić prošlo je skoro 18 godina, a mene boli isto. Nema vremena koje može zaliječiti moju bol, za tu strahotu lijek ne postoji. Od tog kobnog trenutka živim kao u snu, razdire me strašan osjećaj krivnje.

U Zenici dan nekako i prođe, al’ noći su u zatvoru kao godine. Pogotovo pred spavanje. Pogledam na sat, a ono jedva da je prošla koja minuta. Dolaze mi tad slike moje kuće, bašte… mog sela… Cijeli život mi prođe koz glavu kao jedan dugi film. Sjetim se mojih jarana, familije, komšija… Bože, jel mi to sve trebalo – pita se za portal “aura.ba” Mensur Šehić iz Vratnice kod Visokog.

U Zenici je Šehić postao uspješan drvorezbar: izrađuje sahare, peškune, stolove i stolice čija vrijednost na tržištu dostiže više sotina maraka. Govori kako prije zatvorske kazne nije ni slutio da bi mogao postati umjetnik na drvetu.

– U životu ponekad učiniš neke stvari koje nisi trebao učiniti – objašnjava i dodaje kako se nada da će uspjeti obezbijediti kvaliteniju opremu i mašine za proizvodnju suvenira.

Vraćamo se u vremena kada se desila tragedija u Visokom. On je optužen za silovanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda šezdesetogodišnjoj komšinici Ćamili Hodžić. Od tih ozljeda, po nalazima ljekara, nesretnica je preminula. Šehić je osuđen na 14, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 12 godina zatvora.

Ćamila je živjela sama u jednoj trošnoj kući, koja joj je ostala od roditelja. Nije se udavala. Imala je nešto zemlje i stoke, pa je od toga živjela. Kako je bila u poznim godinama, Šehić joj je, kako sam kaže, često pomagao. Te drva za zimu, te sijeno za hajvana… Selo k'o selo, vazda nešto treba. Prema nekim pričama, između njih dvoje bilo je i intime. Mensur, kaže da ne vrijedi o tome ni pričati.

Jedne večeri, dok se Šehić vraćao iz kafane u poprilično pripitom stanju, umjesto kući, otišao je kod Ćamile. Nije da mu je bilo usput, on je stanovao na sasvim drugom kraju sela, al’ eto, kaže, šejtan ga navratio.

„Da Bogdo nisam, al’ sad se iz ove kože ne može, šta je tu je – kaje se Šehić i nastavlja: – Bio sam u pripitom stanju. Obzirom da je bilo kasno i da sam bio pijan, ona je počela galamiti. Ja sam ispočetka šutio, ali sam kasnije i ja “vrisnuo”. Počeli smo se svađati i ja sam je na kraju udario. Eto, valjda da pokažem da sam muško. Udario sam je i izašao iz kuće kao da se ništa nije ni desilo. Ustvari, i mislio sam da je tako. Nažalost, pokazalo se suprotno – prisjeća se Šehić noći zbog koje je sada u zatvoru

To je bio šok. Ćamilino mrtvo tjelo pronašla je njena sestra tek nekoliko dana nakon tragedije. Došla joj u goste i umjesto osmijeha, dočekao ju je šokantan prizor. Sestrino skupljeno polugolo tijelo na sred kuće, već je počelo zaudarati… Krv, nered, smrt.  Ko je to mogao uraditi nedužnoj starici?

Cijelo selo je strepilo, živjelo u strahu. Kuće su se zaključavale sa prvim akšamom. Skoro da se niko nije kretao sam. Ljudi su pratili žene na posao, djecu sa strahom slali u školu. Cijeli slučaj je iz dana u dan dobijao sve gorču i dramatičniju sliku.

Narod k'o narod. Svakakve su priče kružile. Od onih da su Ćamilu našli silovanu kako polugola leži na podu sa smrskanom glavom, do onih da je jadnica sama sebi presudila, jer nije mogla podnijeti ono šta joj se desilo. Ta agonija trajala je sve dok slučaj nije rasvjetljen, odnosno, do Šehićevog odlaska u zatvor.

„Sve te priče su izmišljenje. Pravu istinu priznao sam policiji i ispričao do udetalje šta se te večeri desilo. I, ako je podlegla mojom krivicom, onda sam kriv i spreman sam za to odgovarati. Silovanje, ubistvo drvetom i ko zna šta se sve po selu pričalo, samo su nagađanja i mahalanja po seoskim sijelima – priča Šehić za „aura.ba) i dodaje da iako je odrastao bez roditelja, umrli su još dok su on i nekoliko godina stariji brat bili mali, smatra da ga ulica nije odgojila da bude ubica.

Njegovo poprilično teško djetinjstvo nema veze sa njegovim djelom i sve je ovo samo nesretan slučaj

„Ne mogu da se pomirim sa tim da sam kriv za njenu smrt. Imam osjećaj da sam se samo zadesio u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, i da je sve ovo samo loša sudbina. Žao mi je što ljudi imaju pogrešnu sliku o svemu ovome. Znam, kriv jesam, ali nisam žločinac kako me mnogi sada vide. Al’ šta sada? Nje nema da kaže pravu istinu, a moja se plaho ne pika. Sve u svemu, da sam znao da će sve ovako završiti, zaobilazio bih Ćamkinu kuću stotinu kilometara. Nije mala stvar ubiti ženu, još staru, još nedužnu – svjestan je Šehić i dodaje:

„Volio bih da me ljudi ponovo prihvate, barem oni koji su me poznavali i prije ovog belaja. Ja ovo nisam htio uraditi, stvarno nisam! Učinio bih sve samo kada bih mogao vratiti tu nesretnu noć, pa da je preskočim ili da je na neki drugi način provedem. Ali sigurno ne bih bio ni bluzu kuće Ćamile Hodžić – tvrdi Šehić za „aura.ba“.

Autor: (Aura.ba)

Back to top button