Tuđmanov strah od terorizma

Miroslavu Tuđmanu, kao i njegovoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Bošnjaci su prihvatljivi isključivo kao politički i nacionalno desubjektiviziran narod, od kojeg će se zahtijevati obavljanje prljavih poslova i pseća zahvalnost za mrvice sa stola. Uspaničen pred probuđenom političkom slobodom i samosviješću Bošnjaka, Tuđman poseže za terorizmom kao oprobanom optužbom da čitav jedan narod diskvalifikuje na civilizacijskoj osnovi.

 

miroslav-tudjman-2122011_1

Piše: Elis Bektaš

Intervju kojeg je zagrebačkom Globusu dao Miroslav Tuđman, sin pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i šef hrvatske obavještajne službe, ne bi zavrijedio da se javnost u Bosni i Hercegovni njime bavi da trenutak njegovog objavljivanja nije pomalo indikativan. Naime, kako se bliži presuda čelnicima Herceg-Bosne, tako su hrvatski i bosanskohercegovački HDZ otpočeli sa očigledno dugo pripremanom medijskom ofanzivom, čiji je cilj po svoj prilici dizanje buke i dreke u javnosti, ne bi li se na taj način zaglušio opominjući i poražavajući odjek riječi koje će biti izgovorene u haaškoj sudnici.

Globus sa Tuđmanom mlađim razgovara povodom obavljivanja njegove nove knjige, „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“. Ako je i bilo očekivano da pojava te knjige ohrabri Dragana Čovića i njegovu političko-medijsku ergelu i potakne ih na odbacivanje maski, te ako ne iznenađuje to što je hrvatska predsjednica pružila podršku u vidu izjava o „deset tisuća radikalnih“, znakovito je to što su se u času njenog objavljivanja oglasili visoki politički dužnosnici iz Austrije i Češke. Kurz i Zeman kao da su željeli svojim ksenofobnim i činjeničnog uporišta lišenim konstrukcijama pomoći ideološkoj sabraći iz Hrvatske u poslu predstavljanja Bosne i Hercegovine kao opasnog žarišta koje prijeti ne samo susjedima, već i čitavoj Evropi.

Odgovarajući na novinarska pitanja, za ozbiljnog čitaoca neugodno sugestivna, Tuđman mlađi brani i razrađuje teze koje je iznio u svojoj knjizi, a koje nisu ništa drugo do li još jedan u nizu pokušaja hrvatske političke i nacionalne elite da javnosti poturi sliku prošlosti u kojoj će Tuđmanova Hrvatska izledati onako kako je vide vjernici mita o „predziđu kršćanstva“ – herojska i djevičanski čista, uvijek spremna na žrtvu da odbrani ljubljenu Evropu.

Polemisati sa Miroslavom Tuđmanom o idejama koje je iznio u svom djelu i dokazivati da je tu riječ o nategnutim, izopačenim konstrukcijama koje su plod gledanja na samo jedno oko, besmislen je i uzaludan posao. Da je Tuđman mlađi, posjednik titule doktora znanosti, htio napisati djelo sa kojim se da polemisati, on bi to i učinio. Umjesto toga, odlučio je ostati vjeran pseudopovijesnom zavjetu svog oca i javnosti servirati mitomaniju, propagandu i ideološki katekizam.

U tom poslu on se ne libi izgovoriti rečenice za koje je preblago reći da su laž. Tuđman iz parcijalnih premisa izvlači velike, grandomanske zaključke, kao što uvijek čine uljezi i sumnjivi tipovi u svijetu znanosti. Njemu je bitno ustvrditi suludu tezu da je Alija Izetbegović bio „prinuđen dati ostavku“ jer su u napadu na Svjetski trgovački centar učestvovala i dvojica koji su se borili u BiH, ali mu ne pada na pamet svojoj publici objasniti zašto je njegov otac sahranjen pod bojkotom međunarodne zajednice, izuzimajući zbunjenog Sulejmana Demirela. Niti mu pada na pamet reći da u bošnjačkoj politici koja slijedi legat Alije Izetbegovića postoji konsenzus oko toga da su zločini dobrovoljaca iz islamskih zemalja upravo to – zločini. Dočim je na tako nedvosmislen odnos prema zločincima nemoguće naići u Tuđmanovom ideološkom krugu.

Zatrpavajući čitaoca lavinom informacija istrgnutih iz konteksta, Tuđman mu nastoji skrenuti pogled sa stvarnosti. A stvarnost kaže da su zločini Armije BiH, uključujući tu i one koje su počinili islamski dobrovoljci, ne samo brojčano neuporedivo manji od zločina koje su počinile hrvatske oružane formacije, već i da su zločini Armije BiH bili devijacija od sistema i rezultat objektivne ili subjektivne nemoći vojnog vođstva da ih spriječi, dok su zločini HVO i HV izravni plod volje političkog i vojnog vrha u Zagrebu i Grudama.

Samopozvanost Miroslava Tuđmana da nastupa kao skrbnik za stvar kršćanske Evrope počiva na jednom karikaturalnom, ali stoga ništa manje opasnom mitu da je hrvatska nacionalna ideja odista apsorbovala najveće civilizacijske vrijednosti Evrope i da je postala njihov branitelj, te na mitu o primageniturnosti i autohtonosti, koji njegovim baštinicima daje za pravo da prema drugima nastupaju patronski i nadmeno.

Miroslavu Tuđmanu, kao i njegovoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Bošnjaci su prihvatljivi isključivo kao politički i nacionalno desubjektiviziran narod, od kojeg će se zahtijevati obavljanje prljavih poslova i pseća zahvalnost za mrvice sa stola. Uspaničen pred probuđenom političkom slobodom i samosviješću Bošnjaka, Tuđman poseže za terorizmom kao oprobanom optužbom da čitav jedan narod diskvalifikuje na civilizacijskoj osnovi. Iskusni špijun Tuđman dobro zna da je javno govorenje o terorizmu itekako podesno za propagandnu manipulaciju, jer uvijek može računati na razbuktavanje predrasuda i generalizacija, a skoro nikad na činjenice, jer one u dobroj mjeri moraju ostati zaštićene velom tajnosti, kako se ne bi komproitovali napori države i njenih agencija u borbi protiv tog zla.

Isfrustriran činjenicom da hrvatski birači u njemu nisu prepoznali vjerodostojnog očevog nasljednika, Miroslav Tuđman uporno nastoji diskreditirati Bakira Izetbegovića kao eksponenta nekakve islamističke politike i ideologije i kao nastavljača očevog posla islamizacije BiH. To govori samo jedno – koliko je Tuđmanova politička, historijska i društvena svijest skučena i oštećena šovenskim, kolonijalističkim zanosom. On jednostavno ne može da pojmi kako Alija Izetbegović nije sprovodio nikakvu islamizaciju Bošnjaka, već je radio na stvaranju društva slobode, u kojem će ljudi moći biti ono što žele biti, bez osjećanja stida.

U tom procesu nacionalnog i političkog oslobađanja, kao što uvijek biva u društvenim procesima, bilo je i raznih devijacija i zastranjenja, ali one nisu rezultat onoga o čemu govori Miroslav Tuđman, koji bi, kao znanstvenik, trebao pokazati malo više sposobnosti da razumije ne samo unutrašnje, već i spoljne vektore koji su uobličavali bosanskohercegovačku stvarnost. Pogotovo što je i sam bio jedan od tih vektora, izravno učestvujući u prebacivanju islamskih dobrovoljaca u BiH, jer je hrvatsko rukovodstvo mudro zaključilo da će oni veću korist polučiti za hrvatsku, nego za legitimnu bosanskohercegovačku vlast.

Zabrinutost Miroslava Tuđmana i njegovih istomišljenika nije zabrinutost humanista i demokrata. Da jeste, oni bi prvo u korijenu sasjekli bujajuću reviziju povijesti u Hrvatskoj, koja za cilj ima odbacivanje tereta fašizma i zločina i ustoličavanje NDH kao temeljne baštine. Mucanje hrvatskih dužnosnika u odgovoru na pitanje sramotne ustaške ploče u Jasenovcu najrječitije govori o potpunom odsustvu ozbiljne političke volje da se zaustave retrogradni procesi. Umjesto toga, demokratija i legalizam u Hrvatskoj na kraju će postati služinčad svetog nacionalnog mita i imaće onoliko slobode koliko im je taj mit dopusti.

Neozbiljno i maligno govorenje Tuđmanove predsjednice o deset hiljada radikalnih islamista u BiH, kojim se želi stvoriti utisak da će oni već danas krenuti u svoj krvavi i nezaustavljivi pohod, potpuno je razgolićeno pred činjenicom da svaki Thompsonov koncert okupi toliki broj mladih koji egzaltirano arlauču stihove one skaredne budnice u kojoj Neretva nosi Srbe ka Jadranu. To što među njima uglavnom nema onih koji su naklonjeni postavljanju bombi, ništa ne znači. Taj je duh svojevremeno itekako bio naklonjen terorizmu, ali nakon raspada Jugoslavije on za terorizmom više nema potrebu, jer uvijek može računati na logističku i svaku drugu podršku hrvatske vlasti. Uključujući tu i logore.

Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj nose se sa teškim iskušenjima stvarnosti koju žive. Ta su iskušenja ponekad takva da je prijateljska pomoć dobrodošla. Ali ono što im ne treba, to je pomoć iza koje stoje mračne namjere, kao što je bio slučaj sa dobrovoljcima koji su tokom rata, uz pomoć Tuđmanove obavještajne službe, stizali u BiH, niti im treba nadmeno skrbništvo iz zemlje koja i sama stenje pod svojim iskušenjima i problemima, počesto i mnogo težim.

Biće veoma teško uspostaviti normalne, obostrano korisne odnose sa Hrvatskom, sve dok u njoj vlada duh koji vjeruje da je Hrvatska garant Daytonskog sporazuma i koji je sebe uvjerio kako mu je Zapad povjerio zadaću „europeizacije“ Bošnjaka. Ne, Hrvatska je samo potpisnica sporazuma i njoj je povjerena zadaća zauzdavanja radikalizma i separatizma bosanskohercegovačkih Hrvata, zadaća koju Hrvatska nikad nije dovoljno ozbiljno shvatila.

(Bportal.ba)

Back to top button