Hrvatska izmišlja radikalizam u BiH radi svojih ciljeva
Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, za “Zašto?” je ponudio svoje tumačenje razloga zbog kojih hrvatski politički vrh sve češće upućuje optužbe na račun Bosne i Hercegovine, predstavljajući je kao navodno uporište islamističkih radikala i militanata.
Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, za “Zašto?” je ponudio svoje tumačenje razloga zbog kojih hrvatski politički vrh sve češće upućuje optužbe na račun Bosne i Hercegovine, predstavljajući je kao navodno uporište islamističkih radikala i militanata.
Jović u svom tekstu, između ostalog, kaže i da Hrvatska pokušava iskoristiti činjenicu da je ona zemlja članica Evropske unije i NATO-a, a da Bosna i Hercegovina to nije, pa prema tome želi postići neke prednosti u situaciji kad ima nešto veću političku moć, ili barem smatra da je ima. Ona želi iskoristiti bolju poziciju koju trenutno ima, kako bi postigla neke vlastite političke ciljeve i interese.
Hrvatska sada pokušava članstvo u EU i NATO-u koristiti da bi ‘preko Brisela utjecala na Balkan’, dok je ranije htjela preko navodnog poboljšanja odnosa sa zemljama Zapadnog Balkana što prije doći ‘do Brisela’. Otkako je postala članica Evropske unije, najveći dio njene vanjske politike obilježen je pokušajem da se Evropsku uniju instrumentalizira kako bi se postigli specifični ciljevi Hrvatske u odnosu prema, prije svega, Srbiji a također i Bosni i Hercegovini.
Da bi se povećala moć Hrvatske i pokazala njena važnost kao nekog ‘lidera’ ili ‘izvoznika sigurnosti’ u druge zemlje regije, Hrvatska pokušava sekuritizirati pitanje Balkana, a posebno sekuritizirati pitanje Bosne i Hercegovine. Ona pokušava na neki način skrenuti pažnju, prije svega, NATO-a, a također i Evropske unije na probleme u regiji, pri čemu ponekad politička pitanja prikazuje isključivo ili primarno kao sigurnosna
Rekao bih, također, da je Hrvatska vanjska politika u zadnjih nekoliko godina, a svakako od ulaska zemlje u EU, izdvajala Bosnu i Hercegovinu iz cjeline Zapadnog Balkana. Odjednom je počela tvrditi da je Bosna i Hercegovina ‘poseban slučaj’ koji zaslužuje posebnu politku Evropske unije, pa se počelo zagovarati samo njen brz ulazak u Europsku uniju i NATO, ali ne u nekom ‘paketu’ ili u okviru šireg proširenja, nego individualno. Na prvi pogled to doista može izgledati kao neka vrsta podrške BiH ali nosi sa sobom određene sigurnosne i političke rizike.
Prvo, takvo izdvajanje BiH u odnosu na druge zemlje, stvorilo bi dodatne probleme u samoj BiH u kojoj ne postoji saglasnost o tome da bi, primjerice BiH trebala ući prije Srbije u EU. Držim da je ulazak u EU za Bosnu i Hercegovinu osjetljivo pitanje, koje je najbolje rješavati ‘u paketu’ sa ostalim kandidatima, a ne kao poseban slučaj. Također, ideja o ‘posebnom slučaju’ kojeg ‘gura’ Hrvatska nije dobrodošla ni kod bošnjačkih političara u Bosni i Hercegovini, koji i tako smatraju da se Hrvatska ponaša patronizirajuće u odnosu na BiH.
To je opasno iz zbog povijesnog nasljeđa koje postoji u hrvatsko-bosansko-hercegovačkim odnosima. Prije svega mislim na nasljeđe iz devedesetih godina i ulogu Hrvatske u samom ratu u BiH. Povezano je, naravno, s očekivanjem konačne presude Haškog suda u odnosu na vodstvo Herceg-Bosne, odnosno na vodeće ličnosti Hrvata u tim godinama. Intenzivne i po mnogočemu patronizirajuće izjave iz Hrvatske treba, također, staviti u kontekst unutarnje politike u Hrvatskoj, u kojoj se, događaju trendovi političke revizije povijesti, a u javnom prostoru čak i neke vrste permisivnosti, ako ne i nostalgije prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U razdoblju NDH, dakle u Drugom svetskom ratu, Hrvatska je bila okupator u BiH, a ustaše nisu priznavale ni posebnost Bosne i Hercegovine, a ni bošnjački i srpski narod u njoj.
(Bportal.ba)