Nakon bureka za Ginisa: “Pričala sam mu… Ne smije zaspati. Obećala sam mu da neće umrijeti”

Autor: Amna Mustafi / Fresh Press

Epilepsija
FOTO: Ilustracija

Poslije 7000 ljudi koji su se skupili na glavnom gradskom trgu u Tuzli kako bi propratili trenutni događaj, ostalo je samo smeće. Smeće po glavnom gradskom trgu je bilo razbacano na sve strane, dovoljno je bilo da svako od njih baci po jednu maramicu i trg bi izgledao pretrpano i užasno.

Pošto sam išla sa dvoje male djece i njihovim roditeljima odlučili smo se skloniti sa strane kako bismo radnicima gradske čistoće oslobodili trg od djece koja sretno trčkaraju i ne shvataju koliko ih smeća okružuje.

Zamolila sam rodicu da ne idemo nas dvije sa djevojčicama u obližnju trgovinu, već da se naslonimo na zidić i tu ih sačekamo. Igrale smo se sa djevojčicama kada je blizu nas, jedan od radnika došao i naslonio se. Rodica je primjetila da nije dobro, pa je krenula prema njemu kako bi mu ponudila vodu, međutim na pola njenog puta, on se samo srušio. Otrčala sam do njega kako bi mu pomogla, vidjela sam da se počinje gušiti pa sam počela vrištati da zovu hitnu i da bilo ko jači priđe i pomogne mi da ga okrenem na stranu.

S obzirom da sam jednom prilikom bila na „pragu“ dosadne bolesti epilepsije, njegove simptome sam odmah prepoznala. Držala sam mu glavu i plakala da neko od sugrađana već jednom pozove hitnu, a ne da komentarišu radnika gradske čistoće i uplakanu djevojku.

Držala sam njegovu glavu na svojim rukama i molila ga da ne zatvori oči, plašeći se da će umrijeti, nisam to mogla sebi dopustiti. Da sa 23 godine gledam čovjeka kojem se može pomoći, a da niko ne čini ništa…

Gospođu koja je prišla, zvala ga je po imenu rekavši da je njegova školska drugarica, molila sam da mi da ključ od kuće ili auta samo da mu stavim u ruku, kako bi mu bilo bolje. Zagrlila je tašnu i rekla “Ne pada mi napamet, pa kako će mi onda vratiti ključ” (?) . U svoj zbrci nisam ni primjetila da mu je razbijena glava i da je njegova krv po meni.

Tek kada sam ustala, kako bi uzela vodu da ga umijem primjetila sam svoju krvavu odjeću, ruke i patike. Par njih je pobjeglo od mene kada su vidjeli da sam prekrivena njegovom krvi.

Nečiji otac, muž, djed je ležao na zemlji, njegovo mršavo tijelo se treslo, a njegova krv je bila po meni. Pričala sam mu, samo da ne zaspi, obećala sam mu da neće umrijeti, da ću mu pomoći i da će se izvući. Božija volja i sreća da je preživio, jer ne znam kako bi sebi poslije oprostila da mu nisam pomogla, da sam poput ostalih samo gledala i komentarisala.

Ovim putem molim sve građane, da pomognu svom sugrađanu u nevolji, da budu snalažljivi poput mene, poput ovog „djeteta“ koje je držalo polu mrtvog čovjeka na rukama. Uspjela sam ostvariti kontakt s njim i svakom mogućom prilikom pazit ću na njega, kako se ne bi ništa slično više ponovilo. Od tog dana, ključ od kuće držim u najbližem džepu, opet nikad ne znam da li mi može zatrebati…

Autor: Amna Mustafi / Fresh Press