Je li “bosanski islam” izgovor za naše propuste?
„Bosanski islam“ – fraza koja se najčešće poistovjećuje sa tradicionalnim prakticiranjem islama na području sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Ova veoma diskutabilna terminologija u velikoj mjeri može da zbuni slabije poznavaoce historijata islama na području Bosne i Hercegovine. Naime, prema podacima koje akademik Nedim Filipović iznosi u svom posthumno objavljenom djelu „Islamizacija u Bosni i Hercegovini“ prve informacije o islamizaciji ovog područja nalazimo u popisnim defterima Bosanskog sandžaka iz 1468-9. godine.
Austrougarske reforme
Dakle, islamizacija započinje dolaskom Osmanskog carstva, te traje kontinuirano nekoliko stoljeća. Osmanski element koji je dugo vremena bio prisutan na ovom području je oblikovao svijest bosanskih muslimana prema islamu u velikoj mjeri. Tokom perioda osmanske vladavine sasvim je sigurno da ne možemo govoriti o postojanju zasebnog prakticiranja „bosanskog islama“, jer sam proces islamizacije ovog područja ne ide u prilog takvoj formulaciji. Također, povezanost bosanskih muslimana sa osamanskim elementom govori o tome da zasebnog prakticiranja islama od strane muslimana nije bilo u ovom periodu.
Vladavina Osmanskog carstva protekla je bez većih reformi u prakticiranju islama, međutim značajnije promjene u navikama bosanskih muslimana dogodile su se nakon početka okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro – Ugarske. Tadašnji režim općenito je u bosanskohercegovačko društvo uveo niz promjena, a toga nisu bile pošteđene ni tadašnje islamske institucije. Austro – Ugarska je željela da putem svog uticaja ima potpunu kontrolu nad vrhovnim organizacijama bosanskih muslimana, a najbolji primjer takvog odnosa je svakako nametanje funkcije reis-uleme 1882. godine kada je posredstvom austrougarske vlasti na čelo Islamske zajednice postavljen Mustafa Hilmi efendija Hadžiomerović. Ipak, plan austrougarske vlasti da preuzme kontrolu nada Islamskom zajednicom u konačnici nije imao uspjeh.
Najradikalniji udar na bosanske muslimane bilo je svakako miješanje austrougarske vlasti u rad i organizaciju vakufa, što je bio otvoren povod za početak borbe za vakufsko-merifsku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Miješanje austrougarske vlasti u vjersku organizaciju sa ciljem potpune reforme islama u Bosni i Hercegovini naišao je na žestok otpor tadašnje uleme, koja nije željela raskinuti veze tadašnjim duhovnim centrom bosanskih muslimana – Carigradom. U svom djelu pod nazivom „Bošnjački tradicionalisti i njihova primjena suneta“ dr. Šefik Kurdić ističe da se za vrijeme Austro – Ugarske pojavljuju tri percepcije viđenja islama: tradicionalna, vjerskomodernistička i svjetovnomodernistička. Naravno ova tri različita pogleda na islam među bosanskim muslimanima često su vodila do raznih rasprava, a posebno su različita mišljenja došla do izražaja nakon osnivanja grupe Mladi muslimani 1939. godine.
Put ove organizacije temeljio se na načelima političkog i ideološkog islama, što je bilo različito od shvatanja tada aktuelne uleme. Međutim, uprkos nekada i sa dijametralno suprotnim stavovima u viđenju nekih islamskih pitanja, bosanski muslimani su se trudili da ne odstupaju od propisanih načela koja nalažu Kur'an i sunet poslanika Muhammeda a.s. Činjenica da su bosanski muslimani uprskos raznim pritiscima prvo Austro – Ugarskog, pa onda komunističke Jugoslavije uspjeli da sačuvaju islam u okviru Kur'ana i suneta potvrđuje tezu da ne postoji neki zaseban „bosanski islam“.
Bez prilagođavanja
Da su muslimani iz Bosne i Hercegovine uslijed raznih pritisaka popustili i prilagodili se zahtjevima koji su dolazili sa strane, onda bi se moglo govoriti o nekom zasebnom tipu islama – što sigurno otvara logično pitanja, da li bi se reformisani i prilagođeni islam unutar Bosne i Hercegovine mogao zvati islamom?
Naravno, odstupanjem od propisanih normi izgubila bi se povezanost sa izvornim islamom, te je onda veoma upitno šta bi se daljim rasparčavanjem i reformama dobilo u konačnici. Također, ako bi se upustili u davanje prefiksa svaku zemlju u kojoj žive muslimanski narodi možemo postaviti u poziciju Bosne i Hercegovine i njenih muslimana.
Ipak, potrebno je razdvojiti pojmove poput „bosanskog islama“ i načina „prakticiranja islama“ u državi ustavom uređenoj kao što je Bosna i Hercegovina. Naravno, ova druga formulacija ima znatno veće uporište od prve, upravo zbog toga što se neke zemlje u kojima je šerijat zvanični zakon znatano razlikuju u pogledu načina prakticiranja islama. Bosanskohercegovačko društvo po svom ustavu je sekularno, kao i mnoga društva u kojem su muslimani većina, od kojih svakako treba izdvojiti Republiku Tursku. Iako se kod bosanskih muslimana može primjetiti da način prakticiranja islama ima dosta „običajne“ razlike u odnosu na Arapski poluotok, vjerska suština koja se zasniva na kur'anskim propisima je ista.
Važno je i pojasniti dva različita tumačenja prakticiranja islama u Bosni i Hercegovini. Sa jedne strane pod ovim pojmom se podrazumijevaju specifičnosti i navike bosanskih muslimana, koje u veoma pozitivnom svjetlu predstavljaju islam u Evropi. Također, osim pozitivne konotacije ovog pojma, prisutna je teza u određenim krugovima da se pod ovim pojmom podrazumijevaju negativni „dodaci“ unutar prakticiranja islama na teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga potrebno je istaći da se ove razlike u navikama bosanskih muslimana u odnosu na druge muslimane mogu prepoznati jedino u običajnoj praksi, dok temeljne islamske vrijednosti i obavljanje vjerski farzova bosanskih muslimana ne mogu biti generalizirani i klasifikovani općim nazivima kao što je slučaj sa terminom – „bosanski islam“.
Za Akos.ba piše: Admir Lisica