Zavisnost od video‑igara kao bolest

Danas oko 2,5 milijarde ljudi na svijetu igra video‑igre, a većinu čine mladi ljudi i djeca. Gledajući kako igre obuzimaju njihovu djecu, mnogi roditelji gunđaju o „digitalnom heroinu“, upoređujući pokretne slike sa supstancom koja izaziva najveću zavisnost na svijetu.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) najavila je krajem prošle godine, a nedavno je i službeno objavila svoju novu, 11. po redu, verziju Međunarodne klasifikacije bolesti, u kojoj je u dijelu mentalnih bolesti i zavisnosti uključena i – zavisnost od igranja video‑igara.

“Nakon što smo konsultovali stručnjake iz cijelog sveta i pomno proučili literaturu, odlučili smo da taj poremećaj dodamo na popis bolesti“, rekao je za AFP načelnik odjeljenja WHO‑a za psihičko zdravlje Shekhar Saxena.

Karakteristike gejming poremećaja

Bolest pod nazivom gaming disorder manifestuje se kao uzorak ponašanja u kojem pojedinac nema kontrolu nad svojim navikama igranja. Kao i kod ostalih zavisnosti, bolesnik daje prioritet igranju nasuprot ostalim dnevnim aktivnostima i to na način da igranje ima prednost nad svim drugim ponašanjima i dovodi do negativnih posljedica. Za dijagnozu ovog poremećaja, kako ga definiše WHO, ponašanje mora da bude dovoljno ozbiljno da značajno utiče na lični, porodični i društveni život pojedinca, na njegovo obrazovanje, posao i druga područja funkcionisanja, te da se manifestuje najmanje 12 mjeseci.

Znakovi koji upućuju na postojanje zavisnosti su prvo, manjak kontrole nad navikom igranja (učestalost, intenzitet, trajanje, kontekst, početak i završetak ne mogu da se kontrolišu). Drugo, igranje dobija prioritet nad svim drugim dnevnim aktivnostima i interesima, i treće, nastavak ili povećanje intenziteta igranja uprkos pojavi negativnih posljedica (manjak sna, problemi sa ishranom, otežano funkcionisanje osobe u porodici, društvu, školi ili na poslu).

Iz WHO‑a kažu kako poremećaj pretjeranog igranja ne bi trebalo miješati s navikama dugotrajnog igranja, i svakako ga ne smijemo uzimati olako.

“Milioni igrača širom svijeta, čak i kad se radi o intenzivnom gejmingu, nikada ne bi mogli da se smatraju ljudima koji boluju od ovog poremećaja”, poručio je dr Vladimir Poznyak koji je predložio da se zavisnost od igranja uvrsti među bolesti. Naglasio je i da je među igračima procenat zavisnika vrlo nizak, procjene govore da bi tek dva‑tri odsto igrača moglo da bude zavisno, ali da bi se s vremenom mogao povećavati.

Ne tako brzo…

Ne slažu se svi psiholozi da je gejming poremećaj vrijedan uključivanja u Međunarodnu klasifikaciju bolesti. Anthony Bean, doktor psiholoških nauka i izvršni direktor projekta Telos, s neprofitne klinike za mentalno zdravlje u Fort Vortu u Teksasu, jedan je od onih koji se ne slažu, ali on ne misli da gejming poremećaj ne postoji, već kaže: „Nije baš dobra ideja da se to riješi na ovaj način (dijagnozom)… Ovo stvarno otvara vrata da se bilo šta proglasi bolešću. Apsolutno bilo šta, na primer gledanje previše fudbala na TV‑u može se smatrati bihevioralno zavisnim ponašanjem ako stručnjaci za mentalno zdravlje ne insistiraju na rigoroznijem proučavanju problema“, rekao je Bean, zaključujući da je otvaranje tih vrata zapravo otvaranje Pandorine kutije.

Standard definiše bolesti, poremećaje, povrede i druga srodna zdravstvena stanja. Istraživači ga koriste kako bi zaveli razlog smrti, bolesti, povrede i simptoma, a lekari ga koriste za davanje dijagnoza i drugih stanja. U mnogim slučajevima, zdravstvene kompanije i osiguravači koriste ovaj standard kao osnovu za nadoknadu. Poznyak očekuje da klasifikacija gejming poremećaja znači da će zdravstveni radnici i sistemi biti „upozoreni na postojanje ovog stanja“, a istovremeno da će povećati mogućnost da „ljudi koji pate od ovih stanja mogu da dobiju odgovarajuću pomoć“.

(Vijesti.ba / NN)