Slavi se Dan srpske NDH: Laži kojima se kriju zločini i strašna istina.. Jer da se priznaju, bio bi masovni psihološki slom!

Zašto je slavlje Dana Republike Srpske ujedno i slavlje genocida i strašnih zločina, slavlje ekstremnog nacionalizma i nacističkih metoda, slavlje onoga najgoreg što je čovjek u svojoj dugoj povijesti grozota uspio smisliti?

Izvor: Index.hr

Piše: Gordan DUHAČEK

“PREMA tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Te riječi je 12. svibnja 1992. izgovorio nitko drugi doli Ratko Mladić, i to na zasjedanju nečega što se nazivalo Skupštinom bosanskohercegovačkih Srba. Taj dan je i osnovana Vojska Republike Srpske, Mladić je imenovan njezinim zapovjednikom, a citirane riječi su njegova reakcija na politički program koji je prethodno prezentiralo civilno vodstvo RS-a. “Gospodin Karadžić” iz Mladićeve izjave je predsjednik SDS-a i lider bh. Srba Radovan Karadžić, dok je “gospodin Krajišnik” predsjednik te skupštine Momčilo Krajišnik, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika. U međuvremenu su sva trojica posve zasluženo osuđeni za ratne zločine.

Sličnosti Republike Srpske i Nezavisne Države Hrvatske

Mladićevo upozorenje političkom vodstvu iz 1992., na početku rata u BiH, tada međunarodno nepriznatog RS-a da provođenje njihove političke platforme podrazumijeva počinjenje genocida, pokazalo se posve točnim. Rezultat te SDS-ove politike je genocidna tvorevina Republika Srpska, od kraja 1995. međunarodno priznata kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, a u svojoj političkoj i društvenoj suštini svojevrsna verzija srpske NDH.

Bosanskohercegovački Srbi, za razliku od hrvatskih, doista nisu imali nikakav razlog osjećati se ugroženo u BiH nakon demokratskih izbora održanih početkom devedesetih

Iako su RS i NDH tvorevine nastale u različitim povijesnim okolnostima te se zbog toga ne mogu izjednačiti, one se itekako mogu uspoređivati, a sličnosti među njima su zapanjujuće: progon i masovno ubijanje pripadnika nacija koje su provizorno proglašene neprijateljskima, koncentracijski logori (Keraterm, Manjača, Brčko itd.), otimanje imovine i pljačka, nezamislivo krvavi pokolji (npr. u Zvorniku i Višegradu, u kojem su Bošnjake ubijali na svjetski slavnoj ćupriji koju je opjevao nobelovac Ivo Andrić te im leševe bacali u Drinu), rušenje bogomolja (poput baš svih džamija u Banjoj Luci), počinjenje genocida u ime ekstremističke nacionalističke politike koja prelazi u fašizam, etničko čišćenje, ubijanje pripadnika vlastite nacije koji nisu podržali vladajuću zločinačku politiku (npr. Srđan Aleksić), kvislinška suradnja s drugom državom – Srbijom – a protiv svoje…

Srbi u BiH nisu nikako bili ugroženi

Naročito tragično i neoprostivo u svemu tome je što bosanskohercegovački Srbi, za razliku od hrvatskih, doista nisu imali nikakav razlog osjećati se ugroženo u BiH nakon demokratskih izbora održanih početkom devedesetih. SDS, njihova tada vodeća stranka, sudjelovao je u vlasti u koaliciji s HDZ-om BiH i SDA, imali su dva člana Predsjedništva BiH od njih sedam, imali su trećinu ministara u vladi, imali su poziciju predsjednika parlamenta itd. Stari socijalistički princip pariteta, definiran još u ZAVNOBiH-u, preživio je i demokratske promjene te su i bosanskohercegovački Srbi i Hrvati imali zapravo veći udio u vlasti u odnosu na svoj udio u sveukupnom stanovništvu BiH.

Srbi doista jesu bili preglasani na tom referendumu. Ali to i dalje ne znači da iz toga proizilazi bilo kakvo opravdanje da se započne rat te provede etničko čišćenje i genocid s ciljem uspostavljanja Republike Srpske

No Karadžić i SDS su zastupali velikosrpsku politiku koja je podrazumijevala da Srbima u BiH treba biti važnije da budu u istoj državi s nekim Srbinom iz Pirota, kojeg u životu nisu vidjeli niti im išta konkretno znači, nego da budu u istoj državi sa svojim susjedima Muslimanima, Bošnjacima, Židovima i ostalima s kojima su u BiH desetljećima živjeli u harmoniji koja nije bila glumljena, nego autentična.

Rat protiv vlastitih susjeda

Još gore, ne samo da se većinu bosanskohercegovačkih Srba uspjelo uvjeriti da više ne mogu živjeti sa svojim susjedima s kojima su dotad bez problema živjeli i doživjeli vjerojatno najveći prosperitet u cijeloj povijesti BiH, nego ih se uvjerilo da su njihovi susjedi, prijatelji, kolege i sugrađani Hrvati i Muslimani (kasnije Bošnjaci) njihovi najljući neprijatelji koji im rade o glavi. U tome se onda našlo opravdanje za započinjanje rata u BiH i za progone i pokolje svojih susjeda.

Standardni dio apologetskog narativa Republike Srpske je da su bosanskohercegovački Srbi bili preglasani od strane Hrvata i Muslimana na referendumu o neovisnosti BiH u ožujku 1992. To je zavodljiva argumentacija baš zato što manipulira koristeći se jednom neprijepornom činjenicom – Srbi doista jesu bili preglasani na tom referendumu. Ali to i dalje ne znači da iz toga proizilazi bilo kakvo opravdanje da se započne rat te provede etničko čišćenje i genocid s ciljem uspostavljanja Republike Srpske.

S druge strane, ne može se reći da se taj genocid i svi ti ostali zločini nisu isplatili u političkom smislu. Iz njih je izrasla Republika Srpska koja zauzima skoro pola teritorija BiH, etnički očišćena od Bošnjaka i Hrvata

I u neovisnoj BiH u kojoj se nije zaratilo Srbi bi zadržali sve političke, ekonomske i društvene pozicije koje su imali u SR BiH, u kojoj nikako nisu bili ugroženi, a bili bi jednako bliski odnosno daleki Srbinu iz Pirota kao što su i danas i kao što su bili u Jugoslaviji. Drugim riječima, bosanskohercegovački Srbi ne bi izgubili baš ništa neovisnošću BiH koju nisu podržali – za razliku od, primjerice, Srba u Hrvatskoj koji su izgubili konstitutivni status – ali ne bi dobili povijesnu i moralnu hipoteku genocida koji je onda počinjen u njihovo ime.

Zločini i genocid su se isplatili

S druge strane, ne može se reći da se taj genocid i svi ti ostali zločini nisu isplatili u političkom smislu. Iz njih je izrasla Republika Srpska koja zauzima skoro pola teritorija BiH, etnički očišćena od Bošnjaka i Hrvata. Osim pripajanja Srbiji, ostali Karadžićevi politički ciljevi su de facto ostvareni.

Baš kao i u slučaju NDH, politički lideri RS-a zaključili su da svoje političke ciljeve mogu ostvariti samo uz korištenje metode masovnih zločina i počinjenja genocida pa su to onda i učinili. Srebrenica je najpoznatiji primjer, no ne treba zaboraviti ni strašne zločine koji su u ime RS-a počinjeni već 1992. u Bijeljini, Brčkom, Prijedoru itd. Genocid u Srebrenici 1995. godine, koji današnje vlasti RS-a predvođene aktualnim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom negiraju, u međuvremenu donekle funkcionira i u korist RS-a jer svojom monstruoznošću zakriljuje niz drugih monstruoznih zločina koji su počinjeni kako bi nastala Republika Srpska.

Zločinačku politiku je osmislila i provela intelektualna elita uz podršku SPC-a

Vrijedi napomenuti i da je ta zločinačka politika bila proizvod srpske elite u BiH, da ona nije proizašla iz naroda. Glavni ideolozi i huškači bili su, uz već spomenute pripadnike sarajevske crvene buržoazije Karadžića i Krajišnika, i ugledni sarajevski sveučilišni profesori Biljana Plavšić i Nikola Koljević, koji si je kasnije sam presudio metkom u glavu prekasno shvativši u kakvim je strašnim zločinima sudjelovao.

Baš kao i u slučaju NDH, politički lideri RS-a zaključili su da svoje političke ciljeve mogu ostvariti samo uz korištenje metode masovnih zločina i počinjenja genocida pa su to onda i učinili. Srebrenica je najpoznatiji primjer

Imali su, naravno, i podršku Srpske pravoslavne crkve, značajnog dijela srpske kulturne elite u BiH te režima Slobodana Miloševića i Srbije, kao i JNA, koja je i u BiH, kao i u Hrvatskoj, posve izdala svoj naziv i naslijeđe okrenuvši se protiv nekih jugoslavenskih naroda u korist samo jednog. Da je JNA doista htjela braniti socijalističku Jugoslaviju početkom devedesetih, ona bi srušila Miloševića umjesto što se stavila pod njegovo zapovjedništvo. Zbog svega toga je rat u BiH bio i građanski i agresija Srbije na BiH.

Naravno, rat u BiH je previše kompleksan povijesni događaj da bi se sva krivnja za njega mogla pripisati samo Karadžiću i Miloševiću, odnosno političkim vođama Srba. Svoj doprinos ratu i njegovoj nevjerojatnoj krvavosti dali su i HDZ BiH, koji se svojevoljno pretvorio u ekspozituru politike Franje Tuđmana, kao i SDA, odnosno Alija Izetbegović, kolosalno nesposoban političar koji je pred sam početak rata uvjeravao bosanskohercegovačku javnost da rata neće biti te je odbio i tzv. Cutillerov plan iz 1992. koji je možda mogao zaustaviti rat. No sve to ne umanjuje činjenicu da je rat u BiH započeo odlukom vodstva bosanskohercegovačkih Srba, kao i da su oni počinili najviše zločina, jer je zločin – uključujući i genocid – bio upisan u njihove političke ciljeve, kao što je u svibnju 1992. istaknuo i Ratko Mladić.

Laži kojima se brani postojanje i genocidni karakter RS-a

Naoko paradoksalno, odvratni masovni zločini i genocid koji su u temelju Republike Srpske funkcioniraju i kao jamci njezina opstanka i velike privrženosti koju većina bosanskohercegovačkih Srba osjeća prema Republici Srpskoj. Naime, priznati da je bilo neoprostivo podržati i sudjelovati u genocidu, podrazumijevalo bi i svojevrsni masovni psihološki slom i preispitivanje cijelog života. Srbi u RS-u većinom radije nastavljaju živjeti u uvjerenju da je za uspostavljanje RS-a vrijedilo prognati i poklati vlastite susjede, prijatelje i kolege nesrpske nacionalnosti.

Priznati da je bilo neoprostivo podržati i sudjelovati u genocidu, podrazumijevalo bi i svojevrsni masovni psihološki slom i preispitivanje cijelog života

Stoga ne čudi ni što olako prihvaćaju i šire razne prijesne laži koje se propagandno plasiraju kako bi se prikrila ili opravdala ta strašna istina. Najpoznatija je, naravno, ona o tome da u Srebrenici nad Bošnjacima nije počinjen genocid, ali nikako jedina. Rado se spominje i Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” kao krunski dokaz ugroženosti Srba, iako je riječ o trećerazrednom eseju jednog intelektualnog i političkog mediokriteta čiji su ograničeni kapaciteti bili najbolje utilizirani u socijalizmu, u kojemu je bio pravnički ćato u jednom sarajevskom preduzeću.

U verziji koja, pak, danas širi srpski (ali i hrvatski) nacionalizam u BiH, Izetbegović je bio nadnaravno podao i moćan zločinac od kojega je bilo prihvatljivo braniti se svim mogućim sredstvima, uključujući rat i genocid. No sam genocid počinjen nad Muslimanima/Bošnjacima demantira tu tezu jer da je Izetbegović doista bio tako sposoban i opasan, ne bi mu se dogodilo da mu u državi počne rat i da mu pokolju narod dok on i dalje blebeće da rata neće biti, te da njegov početak u vojnom smislu dočeka posve nespreman. Još jedna od tih suludih laži, koje je osobno čuo i potpisnik ovog teksta, jest da su se sve džamije u Banjoj Luci “urušile zbog nebrige vjernika koji ih nisu održavali”, a ne jer su sustavno minirane 1993. godine.

Republika Srpska kao proizvod srbofašizma

Dan Republike Srpske se inače slavi 9. siječnja jer je tog dana 1992. godine izmišljena Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini donijela Deklaraciju o proglašenju republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, jedan u suštini fašistički dokument koji je podrazumijevao uspostavljanje te republike “na područjima srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njime izvršen tokom Drugog svjetskog rata”.

Da je Izetbegović doista bio tako sposoban i opasan, ne bi mu se dogodilo da mu u državi počne rat i da mu pokolju narod dok on i dalje blebeće da rata neće biti, te da njegov početak u vojnom smislu dočeka posve nespreman

Ta nekrofilska i srbofašistička politika, srpska verzija nacističke ideje Lebensrauma, po kojoj i grobovi predstavljaju sredstvo političkog legitimiteta, morala je proizvesti masu mrtvih, što je i učinila; u ratu u BiH od 1992. do 1995. smrtno je nastradalo oko 100 tisuća ljudi.

Zbog svega navedenog se ne može izbjeći činjenica da je slavlje Dana Republike Srpske ujedno i slavlje genocida i strašnih zločina, slavlje ekstremnog nacionalizma i nacističkih metoda, slavlje onoga najgoreg što je čovjek u svojoj dugoj povijesti grozota uspio smisliti.

(DEPO PORTAL/ad)