Tuzlak koji je htio biti savršen teniser: Prvi milion zaradio prije 14. godine, a onda se sve raspalo…

Znam da je on moj otac, ali živcira me. Želim da ode s terena, ali je li to moguće – žalio se Bernard u Miamiju sucu tijekom meča 2012. godine dok mu je otac izvodio eskapade na tribini

Piše: Davor Burazin

Izvor: Jutarnji.hr

Prvi suparnik Marina Čilića bio je danas 26-godišnji Tuzlak s australskim državljanstvom Bernard Tomic, koji je zbog brojnih incidenata u posljednjih desetak godina, u kojima je sudjelovao i otac Ivica, stekao etiketu ‘enfant terriblea’ svjetskog tenisa

Najbolji hrvatski tenisač i lanjski finalist Australian Opena – Marin Čilić – definitivno ima najzanimljivijeg suparnika na startu prvog Grand Slam turnira u Melbourneu. I to nije zbog toga što će u ponedjeljak u večernjem terminu po australskom vremenu igrati na Margaret Court Areni protiv domaćeg tenisača hrvatskog podrijetla Bernarda Tomica.

Sam se Tomic tijekom posljednjih desetak godina pobrinuo za etiketu teniskog “enfant terriblea”, uredno skupljajući brojne incidente uz svoje ime, a i tata Ivica (John) nije zaostajao u tome. Nešto je trulo u obitelji Tomic, koja je napustila Tuzlu u potrazi za boljim životom.

Bernard se rodio u Stuttgartu 1992. godine, a obitelj je četiri godine kasnije emigrirala u Australiju, u Gold Coast. Tamo je Ivica/John bio taksist, a majka Adisa/Ady (biomedicina) nakon dolaska je rodila kćer Saru, a potom se prihvatila menadžerskog dijela posla oko karijere svoje djece. John je, naravno, postao trener. Ako se ne varam, prvi sam novinar koji je razgovarao s roditeljima u vrijeme kad se za Bernarda tvrdilo da je čudo od djeteta, za koji je IMG prije 14. godine isplatio milionski ugovor.

Bili je to veliki novac i sve je bilo manje-više u redu s Bernardovim tenisom do otprilike 2012. godine. Pobjednik Orange Bowla u tri uzrasne kategorije (12, 14, 16), osvajač dva juniorska Grand Slam trofeja (Australian Open 2008., US Open 2009.), najmlađi igrač pobjednik na Australian Openu (2009., Potito Starace), najmlađi četvrtfinalist Wimbledona od Borisa Beckera (2011.) nakon što je eliminirao Nikolaja Davidenka, Igora Andrejeva, Robina Söderlinga i Xaviera Malissea. Zaustavio ga je Novak Đoković u četiri seta, no opći je dojam bio da je zvijezda rođena i da bi Bernard mogao realizirati veliki potencijal.

Dok je bio mlađi, govorio je da bi htio servirati kao Goran Ivanišević, imati glavu Petea Samprasa, udarce Rogera Federera i srce Lleytona Hewitta. Htio je biti savršen tenisač, htio je biti broj 1, ali čim je stigla prva ozbiljnija zarada, dogodio se raspad sustava. U obiteljskoj koprodukciji. Niti je John bio cvijeće, niti je Bernard bio mimoza.

John je u prvi plan izbio kad je glavom razbio nos Thomasu Drouetu u Madridu, Francuz je bio Bernardov sparing-partner. Zbog toga je John osuđen na osam mjeseci zatvora (nikada ih nije odslužio) i dobio je izgon s ATP Toura od 12 mjeseci.

– Znam da je on moj otac, ali živcira me. Želim da ode s terena, ali je li to moguće – žalio se Bernard u Miamiju sucu tijekom meča 2012. godine dok mu je otac izvodio eskapade na tribini.

Sam se, pak, pobrinuo da ga ljudi zamrze i udalje se od njega. U januaru 2012. godine u Gold Coastu policija ga je triput u jednom danu kažnjavala zbog prometnih prekršaja, u julu 2015. godine u Miamiju policija je morala intervenirati i upasti u njegov hotelski apartman zbog preglasne zabave. Tada je noć proveo u pritvoru, ali na tome je ostalo.

– Jedino što radim je brojim novac. Brojim milione – odgovarao je kritičarima kad bi mu spočitavali manjak interesa za tenis i potpuni izostanak odgovornosti.

Andy Roddick ga je nakon toga poklopio:

– A da staneš na sekundu i promisliš koliko si miliona ostavio na stolu?

S takvim odnosom i takvim ponašanjem nije mogao steći puno prijatelja.

– Karijeru sam izgradio sa 50 posto truda.

Leđa su mu okrenule sve australske legende, pogotovo Hewitt, kojemu je John jednom prilikom rekao da nije dovoljno dobar da bi trenirao s Bernardom. Hej, Hewittu reći da nije dovoljno dobar! Bivšem broju jedan i dvostrukom Grand Slam pobjedniku, borcu lavljeg srca.

Stvarno, neki ljudi ne znaju gdje je granica, koju ne bi smjeli prijeći.

– Bit ću broj jedan – rekao je Bernard prije tačno tri godine kad je uživao u najboljem renkingu, 17. mjestu.

Roger Federer se samo nasmijao na tu izjavu, znao je da se to neće dogoditi s pristupom kakav ima Tomic. Kad se Australac 2014. godine vratio na ATP Tour nakon operacije oba kuka, u Miamiju je izgubio od Jarkka Nieminena sa 6:0, 6:1. Meč je trajao 28 minuta! Najkraći u povijesti ATP Toura (statistika od 1991. godine). Meč koji je ostao referentna tačka za nedostatak truda i stav “boli me briga”. Dan-danas se svako malo spominje u različitim situacijama.

Umjesto najavljenog uspona, logično, dogodio se strmoglavi pad. Ispadanje iz Top 100, ali arogancija i bahatost su ostale. Kad god bi ga neko kritizirao, Tomic je spominjao svoj bankovni račun. Ipak, nije digao ruke od tenisa, krajem prošle godine je iz kvalifikacija osvojio Chengdu, četvrti naslov u karijeri (Sydney 2013., Bogota 2014./2015). Sa 26 godina definitivno nije kasno da bi se uozbiljio i zasukao rukave te oplemenio silan talent, neobičan stil igre, lakoću kojom odigrava udarce. Još se svi propusti stignu nadoknaditi, ne onako kako je on zamišljao kad je bio klinac.

Bit će to dobar meč u Margaret Court Areni, bio je dobar i onaj iz 2010. godine, kad je kao 17-godišnjak vodio 2:1 u setovima protiv Marina Čilića.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)