JEZIVA ISPOVIJEST NEDŽADA AVDIĆA KOJI JE PREŽIVIO STRELJANJE: “I došao je red na mene, gledam na desnu stranu – ljudi padaju…”

Zatvorio sam oči, mislio sam da je došao da završi sa mnom. Međutim, on je ubio čovjeka pored mene koji je jaukao i otišao dalje, mene su pogodili s kamenjem. Govorio samusebi: ‘Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i sve je manje i manje glasova. I smiju se. Komentarišu…

Ovo su riječi svjedočenja Nedžada Avdića, čovjeka koji je preživio masovno strijeljanje u danima sprovođenja genocida u Srebrenici. Isrpičao je svoju potresnu sudbinu na izričito inisistiranje Munire Subašić u Sarajevu na 4. međunarodnoj konferenciji “Stop negiranju genocida i holokausta” koju su organizirala udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje žrtava i svjedoka genocida. Ovaj se mladi čovjek nakon dvanaest godina vratio u Srebrenicu. Ovo svjedočenje hrabrog Nedžada Avdića najbolji je odgovor na šizofrene izjave srbijanskih političara koje su ovih dana ciljano propagandistički davali o genocidu u BiH.

”I došao je red na mene. Iskočio sam iz kamiona. Išao sam oborene glave. Rekli su nam da nađemo mjesto. Pitao sam se kakvo mjesto, ali kada sam prišao malo bliže vidio sam redove mrtvih ljudi ispred, ustvari, shvatio sam tad da je došao kraj. Samo sam pomislio na moju majku: moja mama nikad neće znati gdje sam završio. To su bile sekunde. Oni su počeli da pucaju. Vjerovatno sam doživio šok i ne sjećam se kada su me meci pogodili. Znam samo da sam ležao potrbuške i drhtao. Meci su udarali posvuda, i u kamenje. Čekao sam da dođe sljedeći, da me pogodi. Osjećao sam bol u desnoj ruci. Tu me jedan metak pogodio u desnu ruku – to ću kasnije vidjeti, i tri ovdje sa desne strane, ali nisu bili povrijeđeni vitalni organi.
U tim trenucima gledam na desnu stranu – ljudi padaju. Gledam, oni ubijaju, ljudi padaju. Kad su postavili slijedeći red iza mene jedan metak me pogodio u stopalo. Kad su završili sa tim ubijanjem, jauci posvuda. Umiru ljudi. Hropci smrti svuda oko mene i jedan od vojnika naređuje – vjerovatno njihov komandant – spominje se ime Jovo – da pregledaju sve mrtve i u koga je tijelo još toplo da mu još po jedan metak u glavu upucaju. On odgovara: ma jebeš im mater mrtvi su. I u jednom momentu čizme vojničke staju ispred moje glave. Zatvorio sam oči, mislio sam da je došao da završi sa mnom. Međutim, on je ubio čovjeka pored mene koji je jaukao i otišao dalje, mene su pogodili s kamenjem. Govorio samusebi: ‘Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i sve je manje i manje glasova. I smiju se. Komentarišu…

Nikad nisam pomislio da mogu preživjeti. To je bilo nemoguće. I u jednom trenutku primijetio sam čovjeka koji je preživio. Bio je ispred mene. Uspjeli smo da odvežemo jedan drugog prije nego što je došao slijedeći kamion i da se sakrijemo. I kasnije za nas nastaju dani patnje. Spavali smo po pravoslavnim grobljima, u potocima, porušenim kućama. Nismo znali gdje smo. Srpski vojnici su posvuda patrolirali. Dan poslije masakra sa brda gledamo utovarivač tovari polja mrtvih tijela na vozila koja odvoze.

Nakon nekoliko dana uspjeli smo doći u jedno selo i – preživjeli smo. Ne sjećam se da li sam izgubio svijest. Pokupili su nas. Samo se sjećam jedne kuće, puno žena i djece. Ljudi oko mene sipaju mi vodu u usta i tad sam počeo da plačem. Ustvari, shvatio sam da sam preživio. Mislio sam tad da je i moj otac preživio. Nažalost nije. On je ubijen na jednom drugom mjestu za masovno pogubljenje. Amidža i ostali rođaci, svi su ubijeni.”

SLobodna-Bosna