Kada se vratila Amela?

Autor: Osman Halilović

Rođena je na prelazu dva milenija, u ljeto 2000. Te godine je predsjednik planete bio George W. Bush i očekivao se Kijametski dan.

Prva sjećanja joj imaju miris borovom šumom s obrasle padine koja se spušta stranom od zvorničke tvrđave i natkriljuje njenu avliju. Oko betonske podzide, sa gornje strane dvorišta, pred zimu se nakupi debeo sloj borovih iglica. Kada je imala tri godine, Amela je naučila da od njih pravi šnale. Njena najranija sjećanja imaju tonsku pozadinu jesenjeg huka rijeke koja je tutnjala dolje ispod prozora i na koju se odnosila, čini joj se, mamina prva lekcija u životu: ”Nipošto blizu vode! Drina uzima kurban!”

Kurbani na Drini

Amela je već sa četiri godine znala šta je kurban. Znala je da je to ovca. Bio je snijeg. Otac je kurban raspremao kod rođaka Muje na Bajru, a nju je Mina poslije vodila da zajedno dijele kurbansko meso.

Kasnije, kad je imala jedanaest, prvi put je čula da je Drina najveća grobnica njenog naroda. Kako je odrastala to saznanje se sve jasnije i stravičnije oblikovalo u njenoj svijesti. Ali još uvijek joj nije bilo jasno kako to Drina ”uzima kurban”.

Završila je osnovnu školu koja nosi ime po svecu i utemeljitelju Srpske pravoslavne crkve. Kasnije je završila i drugu školu nazvanu po književniku koji je Bašagiću sa govornice Bosanskog sabora vikao: Turci u Tursku! A ovaj njemu: Međedi u šumu! (O, Bože, jes’ joj bilo smiješno kad je to prvi put čula).

Ljetos je upisala fakultet u Tuzli. Od početka oktobra ima podnošljivu životnu rutinu: petkom dolazi kući, provodi vikend sa roditeljima i mlađim bratom. U nedjelju u 16:45 ima autobus za Tuzlu. Izlazi na Brčanskoj Malti i pješači. Potom se smješta u iznajmljenu sobicu u tuzlanskom naselju Ši Selo. Ponedjeljkom u 8 ide na predavanje. Simpatična profesorica psihologije, u pokušaju da upamti studente, već treći put predavanje počinje sa upoznavanjem. Između ostalih zamoli i Amelu da joj još jednom ponovi ime. Amela kaže:

– Amela, Amela M. Odakle ste Amela? Iz Zvornika.

– Ahaa, a kada ste se vratili?

Amela je malo zatečena pitanjem. Zastane na tren. Onda kaže, sasvim iskreno:

– Pa, sinoć. Tako, imam nedjeljom bus pa dođem naveče.

Povratnički i(li) muslimanski džemat

U sličnoj nezgodi našao se i učenik jednog podrinjskog mekteba. Nakon što je na ekskurziji s mektebom izgovorio ime svoga džemata čije je tlo, nažalost, poznato i kao ”dolina grobnica”, jedan čestiti tešanjski džematlija upitao je dječaka:

– Znači, vi ste povratnički mekteb!?

A dječak je samouvjereno odgovorio:

– Mi smo muslimanski!

U posljednjoj godini prošloga vijeka (i milenijuma) u podrinjskim naseljima Mahala, Jusići i Dugi Dio započeo je proces onoga što će se, u godinama koje slijede i u našem javnom govoru, opisivati poetiziranom epsko-romantičarskom frazom ”povratak Bošnjaka na prijeratna vijekovna ognjišta”. Taj proces, u hladnom ustavno-pravnom stilu nazivan ”implementacija Aneksa 7”, imao je i početak i kraj. Kakav takav.

Prvi put u povijesti (neki) Bošnjaci su se vratili na podučje gdje je nad njima počinjen genocid. U nekim područjima bh. entiteta RS (Prijedor, Kozarac, Bosanski Šamac, Modriča, Bratunac, Zvornik, Janja, Osmaci…) povratak je bio kvantitativno znakovit pa je prisustvo Bošnjaka u tim sredinama i danas uočljiva i, za državu BiH, važna činjenica.

Danas, kada sa distance od dvadeset godina sagledamo obnovu, načine organizovanja i razvoj bošnjačke zajednice u ovom dijelu države BiH, možemo uočiti da je taj simbolički prtljag državotvornosti na Drini za Bošnjake koji su započeli novi život na starim ognjištima bio neka vrsta epske motivacije da ne odustanu od nakane za normalnim životom u sredini koja nije ni kanila rasčisti sa vlastitim šovinističkim naslijeđem. Deklarativno priznanje ostatka bh. društva da su povratnici čuvari bedema Bosne u uslovima psihodeličnog dejtonskoga mira, uslovilo je kolektivno osjećanje samozatajnog, ali iskrenog ponosa. Imao je taj simbolički teret, koji je kod povratnika forsirao svijest o vlastitoj državotvornoj važnosti, i niz negativnih reperkusija koje bi mogle i trebale biti predmetom ozbiljnih socioloških studija pa ćemo ih za takve studije i ostaviti.

Pravi i krivi načini podrške

Današnje bošnjačko društvo na prostoru bh. entiteta RS, poglavito Srednjeg Podrinja, suočeno je sa mnoštvom problema. Ti su problemi specifični, poput latentne diskriminacije u obrazovnom sistemu i planu zapošljavanja u organima javne uprave, negiranja naziva bosanskog jezika, neprocesuiranja ratnih zločina… Aktuelni problemi koji pogađaju cijelu državu se u ovom njenom dijelu barem utrostruče. Bošnjački narod, iako ustavno konstitutivan na svakom pedlju BiH, na teritoriji entiteta RS još uvijek jeste i treba biti ”politički osjetljiva kategorija” koja polaže pravo na posebnu pažnju i domaćih i međunarodnih odgovornih struktura. To pravo je proizašlo iz činjenice da je taj narod na prostoru RS od 1992. do 1995. godine bio izložen genocidu i etničkom čišćenju istovjetnom nacističkom pogromu nad poljskim Jevrejima 1939- 1945.

Ali, pitanje prirode te ”pažnje” moralo bi biti predmet neke revizije. Već odavno Bošnjaci Janje, Zvornika, Bratunca, Kotor Varoši… ne potrebuju nikakvu pomoć. Pomoć se daje nemoćnima i nevoljnicima, a zadnjih mjeseci intezivno kraj svih nas, sa obje strane nevidljive entitetske crte, prolaze kolone takvih nevoljnika. Ovdašnji Bošnjaci trebaju jaku i efikasnu podršku u nastojanjima da unaprijede standarde življenja i javnog djelovanja društvenim, kulturnim, vjerskim, pa i političkim načinima organizovanja i da se adekvatno suoče sa izazovima brzopletog vremena u kojemu je potreba učenja mudrosti adaptacije jača negoli ikad ranije te da iznude poštivanje kolektivnih i pojedinačnih prava. Mnogo efikasniju od jalove i bespotrebne ”humanitarne” pomoći.

Generacija je rođena!

Porodica koja se na svoje imanje u nekom od, recimo, zvorničkih naselja vratila 2001. godine, već odavno je odradila svoj ”povratnički pripravnički staž”. Imenica povratnik nastala u najboljoj namjeri kojom su, kako znamo, popločani putevi do koječega, još uvijek obitava u našem javnom prostoru, iako je anahrona, bespotrebna, pa i štetna iz najmanje dva razloga. Jedan od njih ima prizvuk privremenosti, a drugi vječitosti. U medijskom diskursu koji je nadahnut duhom prvog i drugog memoranduma SANU ta imenica i danas ima značenje: strano tijelo na ”srpskoj” teritoriji, privremeni stanovnici RS-a, samo se čeka da odu … U onim, pak, izričajima bosanskog patriotskog diskursa koji nisu sasvim lišeni izvjesne patetike imenica povratnik ima prizvuk vječitog zanimanja, instant subidentiteta, osuđenosti da valja umrijeti kao ”povratnik” makar živio još sto godina.

Negdje između ta dva načina razumjevanja žive stvarni ljudi. Domicilni stanovnici svojih gradova i sela uz Drinu i Savu. Bošnjaci koji su bili prognani. I sad su tu. Na svojoj zemlji.

Stoga vjerujem da nije na odmet barem dobronamjernoj patriotskoj javnosti ove zemlje objaviti vijest koju još nismo čuli:

Emerom Dragog Allaha rodila se, othranila, odgojila, odrasla i stupila u život Amelina generacija!