KAMENICA: Abid Selimović ima 97 godina, sjeća se pitanja i odgovora sa državnog ispita

Osamnaesti dan je janura, 2020 godine. Nakon što dobismo preporuku, zaputismo se u Kamenicu Gornju da vidimo, upoznamo pa i emisiju snimimo sa hadžijom Abidom koji je rođen 1923.godine. Iz preporuke, već spomenute, saznali smo da djed Abid ima skoro 97 godina ali uprkos tom broju sjeća se svega iz prošlih vremena. Također smo saznali da doktoru nije otišao skoro 20 godina jer ga zdravlje hvala Bogu dobro služi.

U sve navedeno uvjerili smo se danas. U toplom porodičnom domu, gdje živi sa sinom, snahom i njihovom djecom, dočekao nas je naš sagovornik. U mojim sjećanjima i zamišljanjima, i djedovi su uvijek na sebi imali košulju i preko džemper, pantalone na peglu i kapicu na glavi. Baš takav je i djed Abid. Lijepo obučen, obrijan i nasmijan. Nakon razmijenjenih početnih selama i riječi pitah ga da li možemo krenuti sa snimanjem, a on odgovori pitanjem “Koliko je sati”?. Deset minuta do dvanaest rekoh. Eh, sačekaj da klanjam podne pa ćemo snimati.
Tako je i bilo. Kad smo počeli snimati naš dobri hadžija srušio je predrasude da ljude u tim godinama ne služi dobro pamćenje. On se sjeća svega. Događaja iz dana djetinjstva, mladosti i ostalih peroida u životu. Pamti datume i dane kada su se isti desili. Sjeća se pitanja sa državnog ispita i odgovora naravno.

“Svašta sam pretrpio u toku rata.Zapamtio sam i kada je bio kralj Aleksandar. On je ubijen u Francuskoj, zamijenio ga je sin Petar. Zapamtio sam ono vrijeme kad nije bilo šta da se obuče. Žene su sijale ćeten i konoplju. Bile su neke stupe gdje su prele i od toga pravile odjeću. U ono vrijeme nije bilo ništa ni da se obuje, nego je narod imao stoku te nakon što zakolju kravu ili ovcu osuše kožu i od toga pravili opanke. Imalo se šta jesti. Sijalo se dosta.” objašnjava đedo.

Sjeća se i Drugog svjetskog rata, bio je u njemačkoj vojsci, domobranima i partizanima. Dok je bio u pomenutim vojskama ništa nije znao o porodici. Kada se vratio zatekao je samo oca i sestru. Majka je početkom rata otišla u Tuzlu, razboljela se i umrla. Ni dan danas ne zna gdje je ukopana.

Adid je imao 6 sinova i kćerku. Jedan sin poginuo je tokom agresije na BiH. Ima 16 unučadi i 23 praunučadi. Bijele pčele nije zapamtio.

“Kada je ljeto volim da odem u štalu da položim govedima. Nekada uzmem kosu pa im malo nakosim trave. Sin i snaha mi ne daju da radim ali ja to zbog sebe. Ne osjećam se dobro kad ništa ne radim. Kada je lijepo vrijeme volim malo prošetati. Petkom na džumu idem pješke, krenem sat ranije da mogu stići jer ne mogu brzo hodati” dodaje naš sagovornik.

Priču Abida Selimovića pogledajte u jednom od izdanja emisije Sasvim (ne)obične priče.
www.ntv.ba