PRIČA O SEADU DELIĆU IZ GLOGOVE: Posljednji bosanski vitez na bedemima Bosne

“Kada sam došao na par tvrđava u Bosni iz perioda srednjeg vijeka, znao sam da moram nešto učiniti po tom pitanju. Istražujući, vidio sam da svi ti bosanski kraljevi, banovi, gazije, junaci, da svi oni ustvari imaju svoju ostavštinu i da tu nema nikakve mitologije i fantaziranja. Tada sam shvatio da su Bošnjaci jedini originalan, autohtoni narod, barem kada je okruženje u pitanju”, s ponosom ističe Sead Delić.
EDIB KADIĆ
Sead Delić rođen je 1971. godine u mjestu Glogova u općini Bratunac. Agresiju na BiH dočekao je u svom rodnom mjestu, u kojem se 9. maja 1992. godine desio pokolj Bošnjaka. Tada se tokom noći izvukao prema slobodnoj teritoriji Srebrenice. Sead kaže kako je i tokom rata imao ponude da napusti Bosnu i Hercegovinu, međutim, o tome nije bilo ni govora. Tokom 1996. godine i demobilizacije pripadnika Armije BiH dobija poslovnu priliku pa sa suprugom seli u Berlin. Nakon određenog vremena, predao je zahtjev za useljenje u Ameriku. Godine 2000. s porodicom seli u Ameriku – Jacksonville, Florida.

“Čim smo došli, brzo smo kupili kuću na Floridi jer sam već prethodno bio zaradio novac u Njemačkoj. Desilo se da smo supruga i ja u to doba radili u istoj smjeni, pa smo se jednog dana zajedno vraćali kući. Tu se noć desilo da smo se nešto zapričali, promašili smo jedan, pa zatim i drugi exit. Otišli smo onda po malca u vrtić, uglavnom, zakasnili smo kući jedan dobar sahatak vremena. Kada smo došli, naša je ulica bila blokirana. Vatrogasna, hitna, policija, svi su tu. Tada sam rekao svojoj dragoj u šali: ‘Eno, gori nam kuća!’ Kada smo se približili, vidjeli smo da nam zaista gori kuća. Dobro se sjećam, tada sam u sebi pomislio: ‘Hvala Bogu, žena i dijete su dobro. A kuća, gorjela je pet puta do sada i gdje god dođem to me prati.’ Međutim, to je bilo sve osigurano, tako da su mi ovi iz osiguranja srušili kuću, sanirali i sagradili novu, pa sam dobio bukvalno novu kuću za cijenu stare”, prisjeća se Delić koji je glavni lik filma “Bosanski vitez” koji se ovih daba realizira u produkciji Prime Timea i Udruženja Concept media pod rediteljskom palicom Tarika Hodžića i u produkciji Adnana Ćuhare.


U SAD-u je ubrzo počeo voziti kamion. Sead tvrdi da je to izuzetno dobro plaćen posao i posao koji sa sobom nosi određene slobode. Vozeći kamion, kaže Delić, obišao je cijelu Ameriku i ne postoji ni grad ni država, osim Aljaske i Havaja, u kojima nije vozio i proveo određeno vrijeme. “To je posao koji meni omogućuje da mogu doći u Bosnu. To je jedini posao u kojem naručim kartu, sve završim, odredim sebi koliko mi vremena treba za odmor i onda nazovem gazdu firme i obavijestim ga kada odlazim i kada se vraćam”, objašnjava Delić.

Kaže da je to težak i odgovoran posao, ali i da ima trenutaka kada zaista uživa, poput obilaženja nekih mjesta koje je nekada gledao u vestern‑filmovima i za koja nije mogao ni sanjati da će ih vidjeti uživo. “Tako sam upoznao i Indijance, koji su mi uvijek bili nekako bliži nego ovi drugi. Još sam kao mali, gledajući te filmove, vidio neke nelogičnosti vezane za njih. Predstavljali su ih primitivcima, a ustvari, neko je došao i zauzeo njihovu zemlju. I nas isto tako već stoljećima pokušavaju protjerati s naše zemlje. Vidite, Srebrenica nije prvi genocid nad Bošnjacima, već postoji jedan genocid u kontinuitetu koji se dešava unazad dva ili tri stoljeća. Između mene i Indijanaca jednostavno se desila emocija koja se ne može lahko objasniti. Na granici New Mexica i Arizone postoji jedan veliki rezervat plemena Navaho i često tu napravim pauzu. To je jedino mjesto u Americi gdje se može naći originalno pečenje, baš onako kako ga i mi u Bosni spremamo, a ovo je sve drugo s nekim premazima, umacima i začinima”, šaljivo će Sead Delić.

Razgovor s Indijancima

Nevjerovatna je i činjenica da Indijanci veoma dobro poznaju situaciju o Bosni, tvrdi Delić, i spominje razmišljanja jednog Indijanca s kojim je razgovarao u rezervatu Navaho: “Indijanci su dugo vremena smatrani divljacima upravo zbog toga što su hodali polugoli i to je bio jedan od razloga zašto ih je tada trebalo eliminirati. Danas imate situaciju da se čitav svijet skida i muškarci i žene polugoli šetaju ulicama, a muslimani su ti koji su obučeni i pokriveni, pa se zbog toga proglašavaju primitivcima i divljacima, te i njih sada treba eliminirati. Čudne su te potrebe ljudi da ono što je drugačije i što ne razumiju nazivaju primitivnim i divljačkim.”

Film Harija Šečića U potrazi za domom otvorio je “BH Program” na Sarajevo Film Festivalu, a govori upravo o Seadu Deliću i njegovoj životnoj priči i o tome kako se nakon ostvarenja tog famoznog “američkog sna” iz ljubavi prema domovini ipak vraća u Bosnu. Sead kaže da je film nastao gotovo spontano, sasvim slučajno. “Mladi režiser Hari Šečić došao je 2014. godine na ideju da radi dokumentarni filma o Bošnjacima u Americi. Kontaktirao je svog kolegu, a mog prijatelja Adu Hasanovića, koji je u to vrijeme studirao režiju u Rimu. Rekao mu je da treba snimiti film od 5 do 10 minuta o našim ljudima koji voze kamion, a Ado mu je odmah dao moj kontakt. Mi se prije toga uopće nismo poznavali. Našli smo se u Phoenixu, Arizona, pa smo ostatak ture koju sam trebao razvesti proveli zajedno. Pričali smo o svemu, o ratu, o miru, sve što ga je interesiralo. Nakon drugog dana mi je rekao da ništa neće biti onako kako je zamislio i da mora uraditi neke izmjene u svom planu. Smontirao je desetak minuta, titlovao i pokazao taj kratki film profesorima u Americi”, priča Delić i dodaje da su Hariju profesori odmah sugerirali da čitavu priču koju je zamislio gurne ustranu i da radi film samo o njemu. “Hari je poslao taj materijal i svom mentoru Miroslavu Mandiću, koji se oduševio materijalom i odmah pristao da i on bude dio projekta koji se iznenada rodio. Film se radio godinu i po, pola je materijala urađeno u Americi, a pola u Bosni. U filmu postoji scena gdje dođem na Niagara Falls i pričam kako me i Nijagara i svaka druga rijeka uvijek podsjeća nekako na Drinu. Zato je pola filma moralo biti snimljeno u Bosni”, kroz smijeh će Delić. U filmu U potrazi za domom postoji i tematika bosanskog srednjovjekovlja koja je dosta godina prije snimanja filma postala neizostavan segment Delićevog života.

Naime, Delić je 2012. godine na društvenim mrežama upoznao akademskog slikara Enesa Enu Bešića, nakon čega se zainteresirao za period bosanskog srednjovjekovlja. “To je prvi umjetnik kojeg sam imao priliku upoznati da je naslikao bosanskog viteza s ljiljanima i svom ornamentikom. Ta me slika bosanskog viteza fascinirala i tada sam poželio da uradim nešto slično, a potpuno svjestan da ne znam nacrtati ni najobičniju stvar. Ako crtam kućicu, prozori su tamo gdje trebaju biti vrata, vrata su na dimnjaku, ama katastrofa živa. Kada sam došao na par tvrđava u Bosni iz perioda srednjeg vijeka, znao sam da moram nešto učiniti po tom pitanju. Istražujući, vidio sam da svi ti bosanski kraljevi, banovi, gazije, junaci, da svi oni ustvari imaju svoju ostavštinu i da tu nema nikakve mitologije i fantaziranja. Tada sam shvatio da su Bošnjaci jedini originalan, autohtoni narod, barem kada je okruženje u pitanju”, s ponosom ističe Delić.

Štit i mač

Tada je Delić došao na ideju, kada već ne zna crtati, da se bavi fotografijom. “Onda sam se sjetio jedne Enesove slike, pa sam došao na ideju da napravim kostim, čisto da probam i da vidim na šta će to sve ličiti. Te prve fotografije nastale su negdje u septembru 2012. godine i bile su klasična improvizacija. Uzeo sam jedan štap, zaogrnuo se zastavom s ljiljanima, tamo iza bio je zalazak sunca, i uradili smo fotografiju. Ispala je dobra, i ustvari je ta fotografija pokrenula cijelu priču. Međutim, to mi je bilo nekako suho, pa sam došao na ideju da uradim jedan originalni štit i mač s ljiljanima. Pronašao sam čovjeka po imenu Omar Krasnić, koji radi čuda u metalu”, prisjeća se Delić i nastavlja kako je, pogledavši Krasnićev repertoar umjetnina urađenih u metalu, već odmah bio siguran da će s njim napraviti uspješnu saradnju.

Ubrzo nakon toga, Sead je stupio u kontakt s Omarom, koji mu je kazao da prije toga nije imao sličan zahtjev, ali i da će svakako pokušati napraviti ono što Sead želi. “On je napravio i mač i štit za jedan dan. Kada mi je poslao sliku, odmah sam se zaljubio u to. Krenuo sam da putujem po cijeloj Bosni i Hercegovini i, čim vidim neki krajolik, odmah izađem, oprema je svakako uvijek sa mnom, brzo se presvučem i tu, gdje god mi se svidi, napravim fotografiju. Često ljudi naiđu pa mi pomognu, a nerijetko me uspoređuju s Williamom Wallaceom ili Vikinzima. Kada pogledaju fotografiju koju nekad i sami urade, samo mi kažu: ‘Ovo je original.’ Onda sam počeo te fotografije objavljivati na društvenim mrežama uz kratki popratni tekst vezan za srednjovjekovnu Bosnu. Velika mi je inspiracija Mehmedalija Mak Dizdar”, ističe Sead, te dodaje kako su ljudi odmah počeli jako pozitivno reagirati na to što radi, pa mu je to dalo i dodatnu energiju i snagu.

Jedne prilike ga je na izlazu iz Vlasenice zaustavila policija RS-a. S njim je bio njegov prijatelj Ado Hasanović. Kazali su kako se radi o rutinskoj kontroli te su ga, nakon pregledane vozačke i saobraćajne dozvole, zamolili da otvori gepek. Unutra je bio pun gepek štitova i mačeva s ljiljanima, kostimima i svom ostalom opremom. “Upita me policajac: ‘Šta je sad ovo?’, referirajući na mač. Rekoh mu da su to rekviziti s kojima radim, oživljavam srednjovjekovnu Bosnu. ‘Ovo je Tvrtkovo?’, pita policajac. ‘Da’, odgovorih, ‘to je naše.’

Policajac uze mač u ruke i vidje da nije naoštren. Tada mu samo rekoh: ‘Gospodine, da ne bi bilo nikakve zabune, ja imam oružani list za taj mač. Izdat je 1377. godine, lično ga je izdao kralj Tvrtko I Kotromanić, a sama dozvola ima neograničeno trajanje, odnosno važi do zgorinjega svita. To je starobosanski izraz koji znači do kraja svijeta, a 1377. godine je kralj Tvrtko krunisan.’ Policajac je zadugo gledao u mene, mislim da mu ništa nije bilo jasno. Pitao me je koje sam godište, odgovorih mu: ‘Imao sam tada 21 godinu’, misleći na 1992. godinu i početak agresije na BiH. Vratio mi je dokumente, a mi smo nastavili svojim putem”, priča Delić.

Sead Delić kaže da ima veliku želju da se oživi veoma bitan dio povijesti bošnjačkog naroda i same Bosne, jer onaj narod i ona zemlja koji nemaju svoju historiju ne mogu imati ni svoju budućnost. “Pod stećcima leže naši preci. Dobri Bošnjani omeđili su našu domovinu stećcima, a danas je nad istim tim stećcima učinjena velika nepravda, kada su stećci kao jedna od najznačajnijih kulturno-historijskih spomenika podijeljeni na 4 države, što je apsolutna podvala. Eto, sada već pokojni Dubravko Lovrenović odnio je tu činjenicu na duši na onaj svijet. Sami zapisi na stećcima govore kome oni pripadaju, jer vidite, ni na jednom stećku ne postoji niti jedan zapis koji govori o srpskom, odnosno hrvatskom narodu, a o crnogorskom ne moram ni pričati”, konstatirao je Delić.

Delić za kraj ističe da je današnji položaj Bošnjaka jednim dijelom i krivica svih nas, upravo zbog pasivnosti i neangažiranosti po pitanju nacionalnog osvještavanja i njegovanja bošnjačke kulturno-historijske baštine koja je veoma bogata, ali i oživljavanju same svijesti o dugoj historiji bošnjačkog naroda koji je jedini autohtoni na ovom prostoru.

“Mi ne smijemo biti svedeni na vjersku skupinu jer je to na štetu našeg naroda i naše zemlje. Nijedan narod bez punog identiteta nema pravo na državu. Mi smo krivi što smo dopustili da nam neko kroatizira, srbizira ili negira našu povijest. Naša je pasivnost to dozvolila, odnosno naš nerad. Mi smo danas možda i jedini narod na svijetu koji uči svoju historiju od drugih jer se pozivamo na neke susjedne autore. Mislim da je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju historiju onakvu kakva ona jeste. Dabogdo imamo svijest o tome pa da pošaljemo svoje stručnjake u Vatikan, Beč, Istanbul, Dubrovnik, pa da otvore svoje arhive da vidimo šta to sve u njima piše. Ako ja mogu da napravim nešto za svoju državu po ovom pitanju, mislim da može svako, jer sutra, kad dođem pred Boga dragog, mogu svijetla obraza reći da sam uradio najbolje što sam mogao, onoliko koliko sam intelektualno, zdravstveno, finansijski, inspirativno bio u mogućnosti i da nisam svoje vrijeme na svijetu potrošio uzalud”, potcrtava Delić.

STAV.BA

Back to top button