Porodice 25 godina tragaju za nestalima: Kako mogu spavati ubice i oni koji šute o zločinu

Amela Studenović iz Mostara 25 godina traga za suprugom Semirom, pripadnikom Armije Republike BiH, koji je živ zarobljen 1. juna 1993. u Bijelome Polju kod Mostara, na lokalitetu “Elementara”, zajedno sa svojim saborcem Alijom Agićem.

 

Do danas nikakve tačne i pouzdane informacije nema o njihovoj sudbini. Amela nema niti koščice od svoga supruga. Njihov sin je tada imao nepune dvije godine, a danas je oženjen čovjek i ima svoju porodicu. Prilika da odrasta uz svog oca mu je uskraćena, kao i prilika da ode sa svojom porodicom na mezar ocu, jer mu traga nema. Za njim i privatno traga, ogorčena na institucije, posebice vlasti, čija je dužnost i odgovornost pronaći njihove najmilije.

– Privatnim kanalima smo pokušavali na razne načine da dođemo do informacije, međutim to su sve priče koje nisu ishodile konačnim rezultatom, niti to uskoro očekujemo – govori Amela sa ogromnom dozom razočarenja i tuge u glasu.

Krivci se znaju, sve se zna, dodaje ona, ali se čuvaju u ladicama.

– Vođeni su procesi, međutim, nikada se nije maknulo sa mrtve tačke, niti će kako stvari stoje. Ima problema na vrhu u vladajućim strukturama gdje se mnogi dopisi drže u ladicama kao i u Tužilaštvu – naglašava Amela.

Porodice nastavljaju borbu

No, porodice neće posustati dok ne nađu svoje najmilije, svoju borbu nastavljaju.

– Mi ćemo nastaviti tražiti, nikada nijedna porodica neće odustati. Žalosno je što je dosta roditelja nestalih umrlo, kao i ostalih članova porodica. Neće imati ko od najbližih članova porodice da ih ukopa – ističe Amela.

Porodice nestalih se slažu i razumiju, imaju istu bol i istu istinu traže, bio on Bošnjak, Srbin ili Hrvat, za njih to nije bitno, samo žele pronaći svoje najmilije, dostojanstveno ih pokopati i procesuirati zločince. Apelirala je na ljude koji imaju informacije o nestalim da konačno kažu gdje su kako bi porodice pronašle smiraj.

– Ne znam kako mogu živjeti sa tim već 25 godina, a oni koju su ih ubili, kako mogu mirno spavati – pita se Amela.

Porodice smatraju da sve dok se ne sazna istina, ne može se krenuti dalje. A patnje na svojoj koži je osjetila i Aljovka Dželatović. Svoga brata Milenka Emilovića, koji je bio pripadnik vojske Republike Srpske traži od 1992. godine. U Mostaru je živjela od rođenja do rata, kada odlazi u Nevesinje gdje i danas živi.

Brat uhvaćen živ

– Brat mi je nestao na dan našeg povlačenja iz Mostara, 15. juna 1992. godine. Bio je učesnik u akciji oslobađanja zarobljenih drugova u kasarni „Konak“, gdje je uhvaćen živ i odveden – priča Aljovka sa suzama u očima. Tada mu se gubi svaki trag, ali se nastavlja borba traženja istine.

– U početku su informacije koje su dolazile do mene od prijatelja bile šture, međutim nakon dugog niza godina sklopila se neka slika njegovog nestanka. Dobila sam kasetu sa lica mjesta gdje se vide učesnici tog događaja, a dobila sam i imena ljudi koji su ga odveli sa lica mjesta. Sve sam predala u SIPA-u, a odatle je otišlo u Tužilaštvo – nastavlja Aljovka, dodavši da su od tada prošle tri godine.

Za nju odustajanja nema, tvrdi, zadnji čin borbe je pronaći brata i sahraniti ga te procesuirati one koji su ga ubili. Dok je živjela u Mostaru imala je prijatelje različitih nacionalnosti te i dan-danas održava kontakte sa njima, jer, kako kaže, nikoga ne mrzi, osim zločinaca.

– Mrzim samo ljude koji su učinili zločin bilo kojem narodu. Onog dana kad se pronađu svi nestali, svi zločinci izađu pred lice pravde, za nas će tek biti završen rat u našim glavama – poručila je Aljovka.

Faktor.ba