Sarajevska bula Aiša Fočak tevhide i mevlude uči 50 godina

Muallima hadžihanuma Aiša Fočak 50 godina uči tevhide i mevlude u muftiluku sarajevskom, ali i šire.

Njene vazove svi su rado slušali, pa je jedna od bula ili muallima koje se i danas zovu ukoliko se organizira mevlud ili tevhid.

Nastavila je stopama svog oca Abdullaha ef. Fočaka koji je 50 godina obavljao funkciju imama na Vratniku i majke Almas-hanume koja ga je u tome pratila. Uzor joj je bio i brat koji 1930. godine među prvom ulemom otišao na školovanje na Al Azhar, te sestre koje su također bile muallime.

– Otac je kuću prodao da bi brata poslao na Al Azhar na nauke, tada nije bilo stipendija niti kredita. Sedma sam po redu koja se bavi ovim poslom i ne znam da li će mene ko naslijediti – priča hadžihanuma Aiša.

Na početku svoje karijere učila je djecu u mektebu, nakon toga mektebi su ukinuti pa je nastavila sa učenjem tevhida i mevluda.

– Bilo je teško u komunizmu jer oni nisu dali da se uče tevhidi, morao si u SUP prijaviti da se nešto održava u kući. Policajac sjedi sve vrijeme i čeka da se prouči. Stalno su govorili: “Kazujte starim i umrlim učite, a nemojte djeci kazivat”, to je bio njihov moto. Nakon tog sistema bilo je lakše i slobodnije se sve moglo obavljati. I u ratu sam djecu učila u mektebu, tada sam ih imala 90, dosta je djevojaka prešlo u Kur'an, a sada su se udale i imaju djecu – prisjeća se hadžihanuma.

Hadži Aiša je tokom svog radnog vijeka radila sve što je u opisu posla jedne muallime, učila i predavala, upućivala mlađe svršenice medrese, a kaže ko je htio, mogao je dosta i naučiti.

Pored brojnih sarajevskih muallima Aiša hanuma zajedno sa svojom kolegicom Medihom hanumom Silajdžić postala je nadaleko poznata.

– Nije bilo lahko, davale smo sve od sebe, da svako ko nas pozove da učimo, bude zadovoljan. Kasnije niko nije htio da se uči bez nas. Valjalo je dati sve od sebe. Hadži Mediha je imala lijep glas i ona je učila, a ja sam kazivala ono što sam znala. Naslušala sam se i ja i od roditelja, od brojnih vaiza. A kad sam počela raditi, Feizullah ef. Hadžibajrić je kazivao: “Aiša je naslušana, i bez medrese ona može tu funkciju obavljati”. Mada smo i u medresi imali vrsne profesore od kojih sam učila i upijala znanje – priča hadžihanuma Fočak.

Mevludi i tevhidi su, ističe, očuvali islam u ovim krajevima.

– Okupljalo se, dolazilo, žene su prisustvovale i djevojke. Da toga nije bilo u komunizmu, sve bi se raspalo. Svako je prije u sarajevskim mahalama učio mevlud, ja ako proučim mevlud, kona kaže: “Ah vidi, ona učila, ja nisam”, pa i ona odmah organizuje. Uvijek bi se obuci najljepše šta imaš, pa bi starije žene zagledaj mlađe djevojke, koje bi dijelile bombone i šerbe pa kažu sinu, vidjela sam tu i tu pa da je begenišu – kazuje hadžihanuma.

Aiša bula posti 80 ramazana i sjeća se kako su ti iftari bili svečani.

– Organizovali se iftari, za sofru bi sjedi i 20 ljudi. Mi djeca postimo, pa kad nam ko da kakav bombon ili čokoladu, sve stavimo u sahančiće za iftar da se ima počastiti. Nastavila sam istu tradiciju i kada sam se udala – priča sagovornica.

Kaže da i danas kuha ono što je kuhala za iftare prije desetak i više godina.

– Uvijek su se specijaliteti pravili. Kuhaju se sarmice u japraku, to su male sarmice, otac bi reci nek’ može deset u kašiku stati. Bamja, kolačići, lenger (velika bakrena zdjela) je bio jedan veliki u kojem je bilo pečenje i ispod njega tirit, pirjan, razne dolme, pite, pa zeljanica da to ublaži. Obavezan je bio kadaif, kompoti, salate i ostalo. Hurmama se prvo iftari, pa limunada ili sok od ruže, zove – nabraja domaćica.

Danas se, kaže, sve modernizuje i za iftarom se sjedi za stolom, servira se svakom posebno, a nekada se jelo iz jedne bakrene ćase ili sahana.

– Uvijek bi se stavi jedna ćasa i u njoj čorba tarhana, škembe čorba i svi iz te ćase jeli. U sahanima i lengerima se serviralo, na siniji se jedi, stavila bi se mahrama pred svakog. Prvo se donese leđen i ibrik i svako da ruke opere, obavezno je poslije jela dova, koju i danas učimo i sva je moja djeca znaju te se klanja akšam – navodi hadžihanuma te dodaje kako je nekada neki ljekar koji nije bio musliman, pratio sve te običaje i slijedove jela za iftar, pa nakon što je vidio kako se jacija i teravija klanjaju, kazao: “Neće njima ništa biti, imaju oni poslije fizikalne terapije”.

Džamije su, kaže, mahalske bile uvijek pune, a u svakoj se na sehur učile mukabele.

– Glavna je bila mukabela u Begovoj džamiji. Sve bi siđi sa Bistrika, sa Vratnika, sa Hrida, Bjelava u Begovu na sehur i kad se završi, ide se do Baščaršije i svako se razilazi na svoju stranu. Begova je naročito svečana džamija bila, ljeti posebno zbog šadrvana i vode i ptičica – prisjeća se.

Kaže da su posjećivali džamije u kojima se teravija klanjala sa hatmom, kod hafiza Prohe, hafiza Trebinjca i drugih vrsnih alima, dok je danas sve manje takvih običaja.

– Sada postim, odem u Carevu džamiju na mukabelu, kuham ko i ranije, dočekujem, a i idem na iftare. Imam sina Muhidina i kćerku Mahiru, te sedmero unučadi, pa zajedno počesto iftarimo. Djeca su nastavila tradiciju, te sada oni prenose na svoju djecu. Mali Mehmed, moj unuk, drugi je razred, a posti cijeli ramazan. Mi smo bili djeca od pet godina pa postili. Ali bi nam mati “našij”, ali nije bilo jesti vazdan, nego ustaneš na sehur i jedeš sa roditeljima i recimo u 12 ćeš našit, ispeku ti jaje, napiješ se vode i do iftara nema više jesti – prisjeća se hadžihanuma.

Kao prava bula Aiša hanuma savjetuje šta se uči tokom ramazana, te na koji način se dovi.

– Kaže se da Allah toliko spušta milost na zemlju tokom prvih 10 dana ramazana da je osjete i džahili i neznalice, pa se uči: “Ja Rahmanu ja Rahim”. Drugih deset dana uči se: “Estagfirullah el azim”. Kaže se da toliko Allah dž. š. prašta grijeha svojim robovima da se šejtani ponadaju da će i njima biti oprošteno, a trećih deset dana je spas od vatre, sve se, kaže, džehennemske kapije zatvore, a Rejjan kapije se otvore samo za postače. Nagrnut će, kaže, svi, ali će ući samo oni koji su postili. A treba se učiti: “Allahume edžirni mine nnar”, Ja Rabi spasi nas od džehenema i džehenemske vatre i kazne – zaključuje ova poznata sarajevska muallima.

faktor.ba