Nakon Kurza, evo i Do-dika
Nakon šefa austrijske diplomatije, Sebastiana Kurza, o ženama koje primaju novac za odijevanje po konzervativnoj islamskoj tradiciji progovorio je i poglavica manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Milorad Dodik, po ko zna koji put demonstrirajući kako se skučenost duha, neznanje i zatucanost mogu maskirati bahatošću i senzacionalizmom.
Piše: Elis Bektaš
„Svi znaju da se to plaća. U Sarajevu se tačno zna koliko košta kada nosite jedan dan maramu, tri dana, kada nosite subotom, nedeljom ili nekim važnim praznikom. Ima žena koje to profesionalno rade, prate ih njihovi službenici, i koje za to primaju 300 KM“, izjavio je za Srnu Mile „Ronhill“ koji, eto, zna kojim iznosom neko nagrađuje žene da nose maramu, ali pojma nema zašto je ekonomija Republike Srpske u rasulu i održava se na životu isključivo na državnoj i međunarodnoj pomoći. Miletu „Ronhillu“, koji već deset godina sluđuje Trebinjce i ruga im se pričom o aerodromu na Zupcima i koji „tačno zna“ da se nošenje marame plaća 300 maraka, ne pada na pamet da javnosti u Republici Srpskoj ponudi objašnjenje zbog čega je godinama plaćao fantomski aerodrom i koliko je koštao onaj otužni i hipički piknik njegove supruge i premijerke Cvijanović na ledini ispred Bijele kuće.
Nekada uspješni trgovac duhanskim proizvodima, kojeg je na vlast doveo NATO svojim oklopnjacima i helikopterima, u međuvremenu je otkrio zanosni zov mitomanskog guslanja i toplu i vlažnu sigurnost etničke isključivosti, koja čovjeka oslobađa svake, a pogotovo etičke odgovornosti. Nakon što je iscijedio i paralisao ekonomiju gubernije koja mu je povjerena na upravljanje, Miletu „Ronhillu“ nije preostalo ništa drugo nego da posegne za oprobanim receptom i da vlastitom narodu servira laktašku mućkalicu od priče o ugroženosti izabranog naroda, od ksenofobije i od shizofrenog tumačenja povijesti i društvene stvarnosti, jer tako teško i silno jelo omamljuje i otežava rad mozga dok ga stomak preživa.
Dodiku je potrebno da zatupljuje vlastiti narod, jer je to jedini način da mu plasira svoju primitivnu, zaobadanu retoriku i da mu servira vlastite izopačene percepcije umjesto činjenica. No on u svojoj izgubljenosti ujedno vjeruje da će na taj način ostvariti uticaj i na međunarodnu zajednicu i ubijediti ih da se stvarnost poklapa sa njegovim halucinacijama. Za razliku od Kurza, kojem izjava o pokrivenim ženama u Sarajevu i Prištini služi uglavnom za internu političku upotrebu, Dodik naivno i neinteligentno smatra da će ubijediti Evropu i svijet kako su pokrivene žene krunski dokaz da su njegovi prethodnici na čelu Republike Srpske bili u pravu kada su naložili interniranje i likvidaciju Bošnjaka, jer je riječ o islamističkim radikalima i teroristima.
Sa takvom logikom i sa takvom retorikom, Milorad „Ronhil“ Dodik, koji se nada da će smijeniti Aleksandra Vučića sa simboličke pozicije „prvog među Srbima“ i da će postati novi otac nacije, može računati jedino da će odmijeniti Vojislava Šešelja na poziciji najvećeg spadala i cirkusanta među srpskim političarima i da će na kraju završiti uveseljavajući dokonu publiku u nekom reality serijalu. Naravno, ukoliko prije toga ne prođe i kroz drugo Šešeljevo iskustvo, ono sa rešetkama.
Dotad javnosti u Republici Srpskoj i u čitavoj Bosni i Hercegovini ostaje da strpljivo izdrži još mnogo Dodikovih pobuna protiv logike, etike i istine, te da sa gnušanjem i rezignacijom isprati ko zna koliko još operetskih performansa poput otvaranja trebinjskog aerodroma i posjete Dodikove supruge ledini ispred Bijele kuće. I da se nada da će u Republici Srpskoj konačno sazreti politička opcija koja se za izborne glasove neće boriti takmičeći se sa Dodikom u etničkom ekskluzivizmu, pa i šovinizmu. Takva je politička opcija potrebnija Republici Srpskoj i srpskom narodu u Bosni i Hercegovini nego ikome drugom.
(Bportal.ba)