“Ako nema nas ovdje, nema Bosne, ako nema Bošnjaka na Drini, neće biti ni Sarajeva”

Do 1992. godine Kamenica kod Zvornika imala je oko 5.000 stanovnika.

Salkići u vrijeme naše posjete Gornjoj Kamenici nisu bili kod kuće

Iz Kamenice je u protekloj agresiji na našu zemlju, živote za slobodu i državu Bosnu i Hercegovinu, dalo 500 boraca FOTO: NAGIB MUHIĆ

Mirsad Smajić (prvi s desna) i Admir Alić (porvi s lijeva)
 Danas u tom kraju, u nekoliko zaseoka živi znatno manje ljudi.

Iz Kamenice je u protekloj agresiji na našu zemlju, živote za slobodu i državu Bosnu i Hercegovinu, dalo 500 boraca, a kakvu je golgotu doživjelo stanovništvo tog kraja najbolje govori podatak da je u širem rejonu Kamenice do danas označeno oko 15 masovnih grobnica.

Džemat Gornja Kamenica broji oko 250 stanovnika, od čega je četrdesetak djece. Kao i u mnogim drugim povratničkim mjestima u istočnoj Bosni, stanovnici se susreću sa brojnim problemima. Od nedostatka posla, putne komunikacije, neadekvatnog prijevoza djece u školu, do toga da neka domaćinstva još uvijek nemaju vodu.

Muškarci posao traže u Hrvatskoj i Sloveniji

Prema riječima Mirsada Smajića, mutevelije u Gornjoj Kamenici, u ovom selu na prste se mogu prebrojati muški članovi domaćinstava koji rade u preduzeću.

– Većina muškaraca prinuđena je da posao traži u Hrvatskoj i Sloveniji. Oni koji ostanu preživljavaju od uzgoja povrća ili imaju kravu, pa prodaju mlijeko. Mnogi se odlučuju za uzgoj kurbana. Do sada se to pokazalo kao najbolja zarada. Neki se bave prodajom drva, ali to je aktuelno dok je zima, već na proljeće mora se razmišljati o nekim drugim načinima zarade – govori mutevelija.

Smajić ističe da ih rijetko posjećuju predstavnici vlasti, kako Općine Zvornik, tako i onih iz Sarajeva.

– Uoči izbora osvanu nam samo lijepe slike političara na stubovima. Problem ne mogu riješiti sporadične pomoći nekim pojedincima, ovdje treba pomoći zajednicu. Volio bih kada bi političari samo jedno jutro došli da vide u kakvom autobusu naša djeca putuju do područne škole udaljene četiri kilometra. Taman što zagriju stolicu u autobusu bez grijanja, kome se često, zbog kvara, ni vrata ne mogu zatvoriti, oni malo stariji na mostu moraju izaći, i presjesti u drugi kako bi došli do 25 kilometara udaljene centralne škole u Drinjači – kaže Smajić.

Zahvalni su stanovnici Gornje Kemenice Edinu Ramiću, federalnom ministru raseljenih osoba i izbjeglica, na pomoći koju ovo ministarsvo pruža povratnicima u zvornički kraj, ali mu istovremeno zamijeraju što previše sluša savjetnike i što ih sam ne posjeti kako bi se, iz prve ruke, uvjerio u njihove probleme.

– Projekat uvezivanja putnih trasa krenuo je sa mrtve tačke. Više nam ne treba dva i po sata da bolesnika dovezemo do Kliničkog centra u Tuzli. Sada je to moguće uraditi za sat. Ali, još je toliko stvari koje je neophodno što prije provesti. Prije svega, potreban nam je jedan objekat u kojem bi se zaposlilo dvadesetak roditelja, majki. Ljudima treba konkretna pomoć da osjete da je na ovom području moguće ostati i živjeti – naglašava Smajić.

Prodaju sve, odu u Francusku, pa se nakon pet mjeseci vrate

U potrazi za boljim životom povratnici u Gornju Kamenicu često su prinuđeni prodati sve što su stekli u proteklih dvadesetak godina, i sa porodicama se zaputiti u zapadnu Evropu, najčešće Francusku i Njemačku.

Jedan od njih je i Asim Salkić, koji je, u nadi da će sa suprugom i dvoje djece, ostati u Francuskoj, prodao većinu imetka.

– Ima bolesnog brata u Francuskoj i mislio je da će sa porodicom moći ostati kod njega. Međutim, nakon pet mjeseci morali su se vratiti jer nisu imali papire za ostanak. Sad ponovo počinju od nule i pomoć im je neophodna. To nažalost nije jedini ovakav slučaj. Ljudi se zbog teškog života odlučuju da riskiraju, nadajući se da će ostati u drugoj zemlji. Međutim, mnogi su primorani da se vrate, a onda tek počinje njihova agonija – priča Smajić.

Željeli smo da sve ovo čujemo i od Salkića, ali u vrijeme našeg boravka u Gornjoj Kamenici, niko od ove porodice nije bio kod kuće.

Đaci moraju nadoknaditi prvi dan bajrama

Džematlije su razočarane tim što u đačkim knjižicama piše bošnjački, umjesto bosanski jezik, a bošnjačka djeca prvi dan bajrama moraju nadoknaditi idući u školu subotom. Problem su i visoke cijene đačkih karti za prijevoz.

– Mjesečna autobuska karta za prijevoz od 20 kilometara košta 65 KM. To je itekakav problem za roditelje koji šalju dvoje ili troje djece u školu, a nigdje ne rade. Nekoliko puta smo pokušavali riješiti sve te probleme, ali našim predstavnicima u općinskoj vlasti u Zvorniku važna je samo njihova fotelja. Naš predstavnik Mersed Mehmedović, predsjednik Skupštine općine Zvornik, po tom pitanju ne radi ništa. Kad mu se obratimo on nam kratko odgovori: “To je tako po zakonu”. Nije zakon nešto što se ne može promijeniti ako neko nije zadovoljan njim. Ne mogu da vjerujem da Sarajevo ne reaguje na to, jer ako nema nas ovdje, nema Bosne, ako nema Bošnjaka na Drini, neće biti ni Sarajeva – ogorčeno ističe Admir Alić, povratnik u Gornju Kamenicu.

Težak život ima i Alma Kunić, majka četiri sina – osmogodišnjeg Sadina, šestogodišnjeg Safeta, petogodišnjeg Amora i dvoipogodišnjeg Adina. Njen suprug jedan je od rijetkih u Gornjoj Kamenici koji radi u preduzeću za preradu drveta.

Alma većinu dana sama brine o djeci, kravama, zemlji. Najteže joj je što nema vodu u kući, pa je primorana da je donosi od komšije. Dnevno kaže, zna donijeti i do 200 litara vode.

– Ne može se ništa bez vode. Valja djeci skuhati, okupati ih, ručno oprati veš, stoku napojiti, zaliti ako je nešto poniklo u vrtu. Ima dana kada ne osjećam ruke od teških kanti i kanistera. Čini mi se da bih se ponovo rodila kada bi mi neko rekao da ću, kao i ostali svijet, uskoro u kući imati vodu. Ne mogu to da zamislim – kazala nam je Alma.

Faktor

Back to top button