Pola milenijuma tekije Hamza-dede Orlovića u Konjević Polju

Tekija Hamza-dede Orlovića u Konjević Polju, koju je kao svoju zadužbinu odnosno vakuf početkom XVI stoljeća izgradio derviš Hamza u selu Orlovićima (današnje Konjević Polje) predstavlja, ne samo religijski i kulturno-historijski objekat, već je ona autentični materijalni dokaz višestoljetne egzistencije Bošnjaka, kao autohtone bosanske etničke zajednice na prostorima bosanskog Podrinja. Ovaj objekat, sa okolnim zemljištem i pratećim sadržajima: turbetom i mezaristanom, dokaz je neupitne petstogodišnje prisutnosti bošnjačko-islamske duhovnosti u kulturnoj sadržajnosti bosanskog Podrinja.
Preko sačuvanih berata iz 1519.godine i kasnije i osmanskih popisa može se pratiti hronologija događaja vezanih za nastajanje tekije u Konjević Polju i njen opstanak. Osmanski popisi iz 1519. 1533. godine, kao i drugi dokumenti, pokazuju kako je derviš Hamza, po statusu spahija sa timarom koji je donosio prihod od 7.000 akči podigao tekiju, koja je bila po funkciji musafirhana. Sve ukazuje na to da je Hamzin timar obuhvatao sela Orloviće, Konjeviće i još neka sela u nahiji Kušlat, u kadiluku Srebrenica.

Danas, pet stotina godina od ustanovljenja takije i vakufa, nakon vijekova postojanja i rada tekije i njenog stradanja u toku velikosrpske agresije devedesetih godina XX vijeka, nakon zločinačkih ubijanja, razaranja, rušenja, paljenja, genocida i drugih oblika omalovažavanja Bošnjaka, njihove vjere, kulture i tradicije, Bošnjaci Konjević Polja i Podrinja vratili su se na svoja imanja, na zadužbinu Hamza-dedina vakufa, obnavljajući porušene kuće, vraćaju tradicionalni stil bosanskog življenja jedinstva različja.
Na temeljima srušene tekija počela je gradnja objekta nove musafirhane. Ispod tekije i puta, u starom mezarju obnovljeno je turbe Hamza-dedino, sa dva kabura, koji po predanju pripadaju Hamza – dedi i njegovom sinu.

Tekija Hamza-dede Orlovića u Konjević Polju, za bosansko Podrinje i cijelu Bosnu i Hercegovinu, predstavlja dragocjenu društveno-historijsku, kulturološku i nadasve civilizacijsku vrijednost, zbog čega se sama po sebi nameće obaveza da se angažovanjem šire društvene zajednice cijeli kompleks do kraja uredi i dobije ulogu kakvu zaslužuje.

(Iz časopisa: Šeherdžik br. 1, Kalesija 2008g.)

Hvala Dževadu Tosunbegovicu na proslijeđenom tekstu.

Back to top button