Hafizove latife

Piše: Osman Halilović

On nije bio od ljudi koji traže posebnu priliku da upute lijepu riječ ili nenametljiv savjet. Činio je to blago i usputno: na stepeništu ili trotoaru, u prolazu stazom koja se sterala između dvaju lijeha rascvale begonije, pri susretu na gradskom trgu ili u trijemu džamije. Bilo gdje. Nikada uzdignutog kažiprsta i uvijek odajući dojam da sugovornika smatra sebi ravnim, bez obzira na nepremostivu razliku u godinama i učenosti. U svakoj prilici i usputnom susretu našao bi sasvim prirodan način da ispriča neku kratku hićaju ili anegdotu. U njoj se uvijek, bila šaljiva ili čudnovata, zrcalio barem jedan nasihat ili pouka. A njegove latife pamte se dugo. Sve dok čovjeka pamćenje služi.

Ima tome dobrih dvadeset i pet godina. Sa jednom grupom drugova posjetio sam ga u njegovom muhadžirskom stanu u tuzlanskom naselju Stupine.

Neko od nas mlađarije upitao ga je tada o onome o čemu nam nikada prije toga sam govorio nije. Naime, tada smo već znali da je ispod čuvene Bijeljinske rezolucije od 2. decembra 1941. godine u kojoj se, usred okupirane i porobljene Evrope, dizao glas protiv ustaškog terora nad Srbima i Jevrejima stajao i potpis tada mladog vjeroučitelja, a kasnije čuvenog hafiza Abdulah-ef. Budimlije.

Ispričao nam je tada nešto o okolnostima koje su dovele do pisanja Rezolucije, a koje su imale veze sa širim djelovanjem El-Hidaje. Pripovijedao nam je i o slučajevima muslimanskih porodica u Semberiji koje su skrivale jevrejsku djecu i djevojke od nacističkih racija. Međutim, trajni emotivni i etički trag u pamćenju je ostavila hafizova emocija kojom je bilo obavijeno sjećanje na te činjenice (čije detalje, nažalost, nismo zapisali). Prezir koji je tada pokazivao prema NDH bio je nešto drugačije vrste, ali istog intenziteta kao i ona vrsta dostojanstvenog prezira koji je rijetko, ali uvjereno, iskazivao prema komunističkom teroru čija žrtva je i sam bio. Tada sam shvatio (i tako nekako se u meni zasnovala ta trajna misao o univerzalnoj etičkoj orijentaciji čovjeka) da je hafiz Budimlija, u najširem civilizacijskom i vrijednosnom smislu, bio antifašista i antikomunista. A bio je to zato što je bio musliman.

Ne pristajati na nepravdu i zločin prema ljudima, ne biti nikad na strani zla – to je moral i životni put koji je hafiz crpio iz Riječi Objave koju je čuvao u svojoj memoriji, isto kao što je onaj prefinjeni način obraćanja i radosni način susretanja sa drugim čovjekom crpio iz žive prakse Poslanika Muhammeda a.s.

Danas kada se savijest svijeta po ko zna koji put suočava sa brutalnim državnim terorom Izraela nad palestinskim civilima, ta hafizova utabana staza (sunna) koja prezire ravnodušnost i nesvrstavanje kada je u pitanju zločin nad nevinim ljudima, ukazuje se kao prvorazredni moralni imperativ. Ostavljajući ekspertima geopolitičke analize, pitanja indolentnosti susjednih arapskih režima, palestinske političke uravnilovke, teorije o cionističkoj involviranosti u ključna čvorišta globalne ekonomije i politike, običan čovjek ne može ostati nezainteresiran i neutralan kada pred očima ima ono što svjetski mediji eufemistički nazivaju “izraelsko-palestinski” sukob, a zapravo se radi o zločinačkoj brutalnosti jedne od najmoćnijih svjetskih vojnih sila nad civilnim stanovništvom u Gazi.

Da bi se po tom pitanju imao pravedan stav i prosta ljudska empatija nije nužno biti musliman. Može čovjek biti i pravovjerni Jevrejin, kršćanin ili, jednostavno, nositi u sebi odraz onog kantovskog “zvjezdanog neba nad nama”.

Dobro je univerzalno. Kao i zlo. Ako, recimo, u sebi neki ljudi nose nešto od vrijednosti kršćanske/hrišćanske etike, onako kao što je naš hafiz u sebi nosio vrijednosti kur'anske upute, niti će zlo činiti, niti podržavati nasilje. Ako to nemaju u sebi, taj hendikep ne mogu nadoknaditi ni kolosalni križevi po hercegovačkim brdima, ni tetoviranje krstova po grudima, niti ceremonijalno lomljenje slavskog kolača. Na tom tragu treba dokinuti svako čuđenje javnoj podršci koju izraelskom teroru ovih dana daju protagonisti velikodržavnih ideologija u našoj zemlji.

Kada bi postojala mašina koja očitava nivoe logičkih smislova i značenja, pred vizuelnim efektom šahovske zastave UZP Herceg-Bosne uparene sa simbolom Davidove zvijezde taj stroj bi, naprosto, pregorio doživjevši semantički kratki spoj. Ova bizarna gesta sljedbenika osnivača Jasenovca i Dretelja motovisana je prostim animalnim porivom mržnje koja iracionalno rezonuje: komšije Bošnjaci su muslimani, pa ih podrškom ubicama palestinskih civila možemo povrijediti. Pri tome nemajući pojma da su Palestinci i muslimani i kršćani i hrišćani. A o tome da normalni ljudi ubijenu nevinu djecu ne razvrstavaju po vjerskoj pripadnosti ovi priučeni fašisti ne mogu imati nikakvu predstavu.

Na sličnim porivima je zasnovana i dodikovska logika. Inače, za Dodik Milorada se često misli kako je dobro programirani lutak na ruske baterije i da svi njegovi potezi imaju veze sa nekim širim geopolitičkim planom. Vjerovatno ponekad. U međuvremenu je taj poklonik “balkanskog kasapina” prepušten sam sebi. U vlastitoj dokonosti, Dodik se često pogubi kao Ranka na uranku i tada ga nalazimo kako poklanja ukradene ikone ili projektuje cionističke zastave po Banjaluci.

S jedne strane, to jeste odraz dugogodišnjih planskih pokušaja ideologije kojoj Dodik služi da stvori mit o srpsko-jevrejskom sustradalništvu u nacističkom Holokaustu, zloupotrebljavajući u tu megalomansku ideološku svrhu veliko stradanje nevinog srpskog stanovništva u zločinačkoj NDH. Na tim temeljima Dodik gradi i retoriku o nekakvom prirodnom srpsko-izraelskom prijateljstvu, pri tome namjerno ne praveći razliku između Jevreja i cionista, i potpuno računajući na zaborav žrtve (da, negatori zločina uvijek računaju na zaborav žrtve!) koja bi trebala zaboraviti da je upravo Nedićeva ultrafašistička Srbija bila jedna od najdosljednijih država u Evropi u provođenju genocidnih praksi Hitlerovog “konačnog rješenja” za Jevreje.

Poput hercegovački baštinika ideje UZP HB i izvršioci projekcija SANU, u krajnjoj liniji, većinu svojih javnih performansa ne izvode u stvarnoj konekciji sa dešavanjima na Bliskom istoku ili bilo gdje drugdje, nego ih koriguju u skladu sa vlastitim odnosom spram bošnjačke nacije. Jer, zašto to ne reči: upravo Bošnjaci, sa svom tom širokom lepezom vlastitih kolektivnih mahana, političke nesloge i prividne dezorijentiranosti, jesu jedina i trajna prepreka ostvarenju velikodržavnih projekata na tlu Bosne i Hercegovine. A ta nastojanja, imajući u vidu genocidnu praksu koja ih je pratila u daljoj i bližoj prošlosti, izviru iz istog onog vrela tame, ispod korijena paklenog stabla Zekkum, odakle izviru i svi drugi fašizmi, uključujući i cionizam.

A čestiti hafiz nas je samo upućivao na ono čemu je čovjeka podučio Bog: otpor i nepristajanje na zlo je obaveza, bez obzira radilo se o nacističkoj Njemačkoj, cionističkom Izraelu ili ravnogorskoj Srbiji.