GODIŠNJICA ROĐENJA Ovako je govorio Alija Izetbegović: Nema loših naroda, samo loših vođa, krivci za nesreću Bosne odgovarat će prije ili kasnije
Dženazi je prisustvovalo više od 100.000 osoba, među kojima su bili i brojni međunarodni i domaći zvaničnici
Alija Izetbegović, prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine
FOTO: ATHIV
Na današnji dan 8. avgusta 1925. godine rođen je Alija Izetbegović, prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine, te prvi predsjednik Stranke Demokratske akcije (SDA).
Izetbegović je rođen u Bosanskom Šamcu, a odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu.
Osuđivan i zatvaran zbog čvrstih političkih opredjeljenja
Zbog svojih čvrstih političkih opredjeljenja u dva navrata bio je osuđivan i zatvaran, najprije 1946. godine, a zatim i 1983. godine u politički montiranom “Sarajevskom procesu”, kada je kao prvooptuženi u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca osuđen na 14 godina zatvora.
Dobitnik je niza priznanja i nagrada, kao što su nagrada Kralja Fejsala za služenje islamu, medalje Centra za demokratiju iz Vašingtona, a najuticajniji španski list, madridski “El-Mundo”, izabrao ga je 1995. za ličnost godine u svijetu.
Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije “Islam između istoka i zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”, zbog koje je završio u zatvoru. Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu”, a 2000. godine knjigu “Sjećanja”.
Neka “Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci”
Tokom rata od 1992. do 1995. godine Izetbegović je pokušavao održati dobre veze i sa Istokom i sa Zapadom. Bio je izuzetno cijenjen u političkim krugovima kao primjer tolerantnog i mudrog političara, primjer modernog demokrate.
U svom posljednjem javnom nastupu, Izetbegović je poručio građanima BiH da “Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci”, te da je važno da je “Bosna opstala”.
Oni koji su ga dobro poznavali govorili su da je bio spokojan u svojim posljednjim danima, ali da je bio staložen i razborit čovjek i u najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu.
Alija Izetbegović
Alija Izetbegović
FOTO: ARHIV
I nebo je plakalo
Umro je 19. oktobra 2003. godine i ukopan na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Dženazi je prisustvovalo više od 100.000 osoba, među kojima su bili i brojni međunarodni i domaći zvaničnici.
– Danas se čini prikladnim da i nebo plače iznad BiH – kazao je tada Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), ističući kako je Izetbegović bio ličnost koja je uradila više nego bilo ko drugi da osigura opstanak moderne države BiH.
Njegove poruke ostat će upamćene kao bezvremenske.
Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu
Neki od citata Alije Izetbegovića koji se i danas pamte:
– Vjerujem da je Bog stvorio ljude slobodnim i jednakim, da ne postoje više i niže rase, ni dobri i zli narodi. Vjerujem da ljudi sa sobom donose jedan broj neotuđivih prava, da vlast nema ovlašćenja da ta prava uskraćuje, kao što ne vjerujem u neograničena prava većine, jer tiranija većine je tiranija kao i svaka druga. Vjerujem da je mjerilo slobode odnos prema manjinama, a sloboda mišljenja prije svega pravo da se drugačije misli… U tome je u najkraćem sadržano moje razumijevanje demokratije;
– “…Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane;
– …Vjerujemo, također, da ljudi različitih vjera i nacija mogu da žive zajedno u toleranciji i miru. Kažu da je to utopija na ovim prostorima. Mi odgovaramo da je to jedini ljudski izlaz iz ove nevolje koja je pogodila mnoge nevine ljude svih vjera i nacija i mi nastavljamo da u to vjerujemo. A utopija u koju se vjeruje prestaje to biti;
Izetbegović: Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada
Izetbegović: Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada
FOTO: ARHIV
Oni koji nose luč svjetlosti
– Zamislite se nad kartom Bosne i Hercegovine i recite može li biti dobrog i trajnog rješenja za sve ukoliko jednaka prava ne važe za sve njene stanovnike;
– Mi Bosnu možemo održati jedino kao civiliziranu zemlju. Našavši se u ovakvim kliještima dva mraka koji pokušavaju osvojiti Bosnu, moramo biti oni koji nose luč svjetlosti;
– Ne krivimo čitave narode za zla i nesreću. Krivi su uvijek i samo pojedinci, bez obzira što ih je tako mnogo da čine za sebe jedan zločinački narod. Krivica nije kolektivna, ona je uvijek pojedinačna, individualna;
– Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava podjela. Sve ostalo su uvredljive besmislice;
– Nema loših naroda, ima samo loših vođa. Oni koji su krivi za nesreću Bosne odgovarat će prije ili kasnije pred Bogom i pred ljudima. Tu odgovornost niko neće moći izbjeći;
– Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo – a nije jedan, nego mnogo njih – mi bismo trebali da ustanemo i da mu odamo poštu na način koji priliči;
Čeka nas, ako Bod da, mir
– I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: “Kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko”, onda je pred njim ravan put. Ovdje vas je većina mladih ljudi. Ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde… Neka nam je Bog na pomoći;
– Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda;
– Nikad nisam mislio da me svi ljudi treba da vole, zašto bi? I mnogo bolji ljudi od mene imali su ljutih neprijatelja, zašto da ja nemam? Isusa su njegovi sunarodnici predali Rimljanima, Gandija nisu ubili Englezi, nego njegovi, nije im bio dovoljno dobar Indijac, Rabina nije ubio Arap nego njegov čovjek, nije mu dovoljno bio Jevrej. Šta se tu može? Nad svima nama će jednoga dana izrasti zelena trava, ali ljudi o tome ne misle.
Avaz.ba