ANALIZA|Uoči referenduma u Turskoj: Hoće li Erdogan postati novi sultan?

Približno 55 miliona Turaka će u nedjelju, 16. aprila, na referendumu glasati za 18 ustavnih amandmana koji bi mogli ovu zemlju transformirati iz parlamentarne demokratije u predsjednički sistem.

Prema posljednjim istraživanjima, o proširivanju ovlasti za predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana glasat će između 51 i 52 posto građana Turske.

Turska je dugogodišnja članica NATO saveza koja je 2005. započela pregovore o članstvu u Evropsku Uniju (EU). Od početka izbijanja izbjegličke krize uzrokovane šestogodišnjim sukobom u Siriji, zemlja je postala ključni partner evropskih država u suzbijanju priljeva miliona izbjeglica.

Nedemokratske metode

Odnosi su se, međutim, pogoršali nakon što je Erdogan počeo provoditi nedmokratske metode poslije neuspjelog pokušaja puča u julu prošle godine. Tome su znatno pridonijele i njegove izjave kojima je njemačku i holandsku vladu optužio da se ponašaju kao nacisti jer su zabranile skupove podrške referendumu u ovim zemljama.

Stručnjaci tvrde da bi pobjeda Erdoganu omogućila da nastavi s predloženim izmjenama ustava koje bi, vjerojatno, uključivale vraćanje smrtne kazne, čime bi se u potpunosti pokopala poljuljana kandidatura za EU. Upozoravaju i da je stvaranje sistema, u kojem predsjednik praktički ima neograničene moći, “opasan korak unazad” za demokratiju.

Erdogan i njegovi istomišljenici odbacuju takve tvrdnje, pozivajući se na postojanje dovoljnih kontrolnih mehanizama u sistemu koji predlažu, poput onoga da predsjednik mora sazvati istovremene parlamentarne i predsjedničke izbore ako raspusti parlament.

Protivnici, pak, tvrde da će demokratski režim biti zamijenjen vlašću jednog čovjeka, koji će u svojim rukama držati sve tri grane vlasti, koji želi da vlada kao sultan i bude “Ataturk poslije Ataturka”.

Mogući scenariji mogu biti sumorni, smatra i Vladimir Ajzenhamer, vanjskopolitički stručnjak i vrsni poznavalac prilika u Turskoj, naročito ako i Turska i Evropa nakon ovoga ne budu imali “hladne dane”.

Kako je za Avaz.ba rekao, Turska već duže vrijeme, odnosno od 2002. otkad je AKP na vlasti, prolazi kroz period transformacije i brojnih ustavnih reformi koje su s jedne strane imale cilj da tu zemlju približi Evropskoj uniji.

Međutim, negdje od 2011. godine, situacija se poprilično promijenila kako je i “Arapsko proljeće” donekle poremetilo međunarodnu konstalaciju snaga i izmijenilo Turske prioritete, te je ova zemlja počela da traži model koji bi odgovarao više jednom funkcioniranju u vremenu nestabilnosti.

– Vladajuća partija u Turskoj sada, odnosno političke elite, naročito Erdogan, koji je bio prvo premijer, a sada predsjednik, traži način na koji bi centralizirao vlast tako da ona zavisi od jednog broja ljudi na taj način, kako on opravdava, podigao funkcionalnost državnog aparata u borbi s raznim izazovima, prije svega sigurnosnih, ali i političkih i ekonomskih u vremenima koja nisu nastabilnija. S druge strane, kod njegovih političkih oponenata to budi bojazan da je to jedan put ka autoritatizmu i da će na taj način Erdogan u svojim rukama koncentrirati količinu moći, koja će biti institucionalizirana i neće moći više kontrolirati podjele vlasti i jednostavno demokratija da postoji u nekom svom formalnom obliku – kazao je Ajzenhamer.

Stabilnost ili prijetnja

To su dva različita viđenja situacije, kaže Ajzenhamer, s jedne strane, AKP elite vide ove ustavne promjene kao put za jačanje Turske države, stabilizaciju unutrašnjeg i vanjskopolitičkog mira, dok opozicija vidi veliku prijetnju za budućnost turske demokratije.

Na pitanje hoće li se, ako referendum uspije, odnos Turske prema Zapadu promijeniti, Ajzenhamer je rekao da svakako sada imamo jednu pooštrenu retoriku koja služi u svrhu izborne pobjede.

– Erdogan je na ovaj način uspio da afirmira dijasporu da glasaju. Dijaspora je mobilizirana da podrži izborne promjene, a to je postignuto na taj način što je Erdogan zategao odnose sa Zapadom. Turska jeste, donekle, u jednom obespravljenom položaju u odnosu na EU i da nakon jednog takvog referenduma slijedi izjašnjavanje da li Turska uopće želi da bude dio Evrope. Treba imati na umu da ovo nije prvi put, jer turski političari imaju oštru retoriku pred svake izbore. Ovo je nešto što se često dešava, ali potom slijedi ublažena retorika. Ovoga puta je drugačije i bojim se da će dosta toga zavisiti, ne samo od Ankare već i od ponašanja evropskih centara, kako Bruxellesa tako i Berlina. Koliko bude hladne glave s obje strane, onda možemo govoriti da će se ova priča svesti na ustaljene tokove, no ukoliko budu tvrdoglavi, imat ćemo situaciju da ovo može esklairati u nepredviđenim pravcima – kazao je Ajzenhamer.

Negativni scenariji za naš region

Tu negdje nalazi se i naš region, jer ono što slijedi nakon referenduma, ako ishod bude nepovoljan i ako nakon toga, zaista, uslijedi izjašnjavanje da li Turska želi da nastavi s EU integracijama, postoje i oni negativni scenariji koji bi se mogli obistiniti, a to je da pitanje migrantske krize ponovo bude aktuelno.

– Erdogan je više puta zaprijetio da bi mogao pustiti izbjeglice da nastave svoj put ka Evropi,čega se Evropa najviše plaši. Jasno je da bi te izbjeglice išle rutama koje kače i naše prostore tako da mnogo toga zavisi, ne od rezultata referenduma, nego od onoga šta će uslijediti poslije, a to je da li će Ankara, Brusellex i Berlin pronaći zajednički jezik. A da li će se te tenzije spustiti zavisi od toga kako će se taj refrendum razriješiti i koji će sljedeći Erdoganovi koraci biti – kazao je Ajzenhamer

Šta donose ustavne promjene u Turskoj

Predložene ustavne promjene u Turskoj predviđaju pozicije potpredsjednika i ukidanje funkcije premijera. Predsjednik bi imao ovlasti da imenuje i smjenjuje ministre.

Predsjednički mandat bi trajao pet godina, predsjedniku bi bilo omugćeno da bude stranački vođa, što do sada nije bilo dozvoljeno, da saziva izbore, objavljuje vanredno stanje i zakonski obavezujuće dekrete. Ovaj referendum omogućio bi Erdoganu da na vlasti ostane još 12 godina, odnosno do 2029.

Parlamentarni izbori održavali bi se svakih pet godina, za razliku od dosadašnjih četiri, i to isti dan kada i predsjednički.

Broj mjesta u Parlamentu bi se povećao s 550 na 600, smanjila bi se minimalna starost članova Parlamenta s 25 na 18 godina. Došlo bi i do promjene u načinu izbora sudija Ustavnog suda i Visokog vijeća sudija i tužilaca.