Sjećanje na šargijaša Ibricu koji je svirao domaćim ovcama i kozama
Na pragu vrata verande svoje kuće u selu Hajvazi podno Orlića, nizak rastom i suhonjav, sjedi šargijaš Ibrica. Objema šakama pritisnuo uši. Usnama i zubima melja travku i od jutra bulji u šargiju položenu na basamku ispred njegovih nogu. Ponekad mu se otme uzdah. Očito je sit i napit svega.
Po Pašinom putu Zvornik – Tuzla stvrdlom od ratnih zbjegova, polegla prašina istisnuta iz puta izbjegličkim đonovima i svatovskim kopitama. U spajanju nijanse svijetle i tamne prirode, treperi razdjelni san u čadoru gologlavih ljudskih tjemena.
Jedino se još odozdo iz naselja Mahala sa međuentitetske pijace “Koridor” izvornog imena “Virdžinija” kao magla diže zvučna zavjesa satkana od novokomponovanih nota i kreštavih glasova što izviru iz dubokih muško-ženskih dekoltea. Primitivan izvor ne prestaje da ključa i visoko baca vodoskok.
Nakon što su svi po spisku mjesni glasači po nekoliko puta za sebe i za preminule članove svojih porodica izašli na refrendumsko izjašnjavanje, žive su se muške glave sjurile u pijačne ugostiteljske objekte. Bahato zavlačečeći svoje zaslužne glasačke prste ispod u pjevaljki piš-suknjica, proslavljali su već poznate rezultate narodnog izjašnjavanja o podizanje ograde duž cijele bosansko-hercegovačke međuentiteske administrativne granice.
U hodu ka svojim adrenalinskim pojilima stigli su se posredstvom mobilnih telefona uživo javiti i u program lokalnih radio i TV stanica, odgovorno izjavljujući kako će ta referendumska ograda služiti samo njihovoj vojsci, policiji i dobrovoljcima da na njoj, a nakon preventivnog manevarskog zanimanja, isključivo, pod broj 1 – suše ili provjetravaju znojavu uniformu, a tek pod rednim brojem 2 – pucajući u tarabe granične ograde kao u nepokretne mete vrše povremene vježbe gađanja pravom municijom iz pištolja, mitraljeza i bestrzajnih topova.
Ispljunu Ibrica, šargijaš od šezdeset ljeta, u nervozi sažvakanu travku. Obazrivo, prvo sa desnog, a onda i sa lijevog uha na kojeg inače slabije čuje skinu šaku. Nije štete za sluh jer je dešnjak i svira sa desnim uhom oborenim prema instrumentu, pa je lijevo, gluho uho, pokrio samo iz navike i zbog ravnoteže glave da mu ne klone. Zažmiri i oslušnu atmosferu.
“Ne bleji više, napokon umukla…” – pomisli Ibrica. Progleda i zakrenu glavu prema štalskom toru sa ovcama i kozama. Svo stado poleglo, samo ovca Bjelka i dalje stoji kod zatvorenih vratnica. Više ne gleda dolje niz put kojim su jutros u gepeku karavan auta nakupci odvezli dvoje njenih janjadi, već pravo u njega, kao da ga nijemo pita: “Što ih, gazda dragi, posla sa tim ljudima dolje na pijačnu terevenku? Znaš i sam da su naivci sigurni samo kad idu uz moje vime i dok čuju zvuke što pršte ispod tvoga terzijana”.
Skoči Ibrica na noge i utrča u kuću kojom godinama propuh caruje. Kad god krene sa stadom na ispašu, najveći bi prozor, po navici, ostavljao otvorenim, a ni ulazna vrata ne bi zatvarao i zaključavao. Zbog toga je više puta na podu našao oborenu uramljenu fotografiju na kojoj su glava uz glavu on i njegova supruga Fazila. Propuh, nema je ko drugi sa vitrine na pod srušiti, ram joj ušinuti i staklo razbiti. Dvadeset godina ima kako je ona kuću napustila, a isto toliko je godina bila s njim u braku kada mu je i troje djece izrodila.
Podiže Ibrica bračnu fotografiju sa poda. Dok je vraća na njeno mjesto u vitrini, kao da se pravda, naglas izgovori: “Morao sam ih dati jer su mi inspektori napisali prijavu zbog toga što stado napasam na entitetskoj livadi. Na Bjelkine su i moje oči njeno dvoje janjadi izabrali. Dobro će biti da im još ne usfali za slavlja. Eto ih opet, sad po jareće kazne”.
Izjurio je Ibrica iz kuće, a da prvi put nije sliku i na njoj Fazilu u obraz poljubio. Sa verande je uzeo šargiju, baterijsku lampu, torbu sa fišekom soli i žitaricama i čokanjče s rakijom. U dva-tri je koraka došao do tora, otvorio vratnice i suočio se sa ovcom Bjelkom. “Jutros vas nisam vodio na ispašu jer smo bojkotovali njihovo današnje svenarodno glasanje, pa nas zbog te odluke kazniše danom žalosti. Je l’ tako, Bjelka moja? E, ako opet dođu, neće nas naći. Hajmo mi u slobodu naših brda, pujde moje drage….”
Ibrica, čuveni izvođač izvorne kalesijske muzike udari u šargiju i zapjeva: “Oj, Fazila života ti tvoga, što ostavi ti Ibricu svoga…”
Pridiže se stado. Obradovane svirkom zablejaše ovce i zameketaše koze, stresoše runa i zamahnuše repićima, te krenuše za muzikom koju im godinama njihov gazda svira. Na kraju kolone, malo zaostala u hodu, ide Bjelka koja, po navici, horski sa drugim ovcama bleji prateće vokale pjevaču Ibrici. Ipak, one su njegova jedina publika koja zna pjevati sve njegove pjesme, a on njihov najbolji čoban-šargijaš i pjevač.
U brdu Orlić, mjesečina popadala po stadu koje pase ispod visoke lovačke čeke sagrađene od drvenih oblica. Na čeki, kao na prijestolju, zasjeo Ibrica. Dok svom stadu-njegovoj vjernoj publici izvodi reprezentativan repertoar autorske izvorne muzike, ispred njegove strijele od pogleda, kao žice na šargiji, zategnutog luka sjećanja, slobodno protrčavaju šumske životinje: Vučko-simbol XIV ZOI u čije je vrijeme, a zbog bankovne pronevjere, u Sarajevu služio jednogodišnju kaznu zatvora, dugonoga srna sa Fazilinim očima, medvjed koji je predradniku na slovenačkom gradilištu svojevremeno i privremeno posudio svoje ogromne šape, zec sa likom njegovog mlađeg sina, lisica, oko vrata konobarice iz radničkog restorana koja mu je i u krevetu mirisala na kafanski šank…
S početkom jeseni našli su ih lovci. Ibrica, kao da je svoj pogled poput parangala zabacio tamo daleko preko rijeke Spreče odakle je oženio Fazilu, pa sad, vedar i raspoložen, na njemu akrobatski visi iznad sasušene trave usirene ovčijim i kozijim mlijekom.
Bio je to najduži koncert kojeg je neko održao u višedecenijskoj historiji izvorne kalesijske muzike. Jedino je ovca Bjelka opravdano napustila muzički događaj i udaljila se u nepoznatom pravcu. Svi se pretvarali kao da je ona sve vrijeme tu sa njima na Ibricinom koncertu. I da bleji…
Kada su mu lovci rekli da ga dolje kod kuće u Hajvazima svaki bogovetni dan traže neki ljudi, ne silazeći s čeke, Ibrica im je doviknuo: “Recite im da sam umro…”
P.S. – Kratki film “Basna o Bosni”, storiju o Ibrici Omeroviću, sviraču bh. ovcama i kozama, pod mojim smo mentorstvom snimili u sklopu nastavnog programa praktične nastave sa studentima Odsjeka Produkcija i Gluma na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla, a po ideji studentice Merime Karić.