Taliban Dragan Čović i inkvizitorka Kolinda Grabar-Kitarović

Piše: Elis Bektaš

Sva ova silna halabuka što je već neko vrijeme na temu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka nadižu mediji prožeti duhom prigodničarskog i borbenog hrvatstva prizvala mi je u sjećanje jednu zgodu iz ne tako davne prošlosti. Ima tome nešto više od deset godina kako sam se zatekao u Stocu nekim poslom. Nedjeljnu prijepodnevnu kafu uljepšavao mi je koncert cvrčaka i nijedan drugi zvuk nije ometao tu čudesnu simfoniju koja je do mene stizala okupana mirisima kadulje, ruzmarina i čempresa. A onda sam začuo nekakvo krkljanje koje je očito dopiralo iz onih golemih razglasnih kutija što se koriste po seoskim igrankama. Bio sam zbunjen jer ljetno prijepodne nije podesno vrijeme za koncert narodne muzike, ali onda shvatih da nije riječ o koncertu, već da je razglas postavljen na mjesnu rimokatoličku crkvu, a iz kutija su grmjela svećenikova upozorenja da se muslimanima ne može vjerovati i da sa njima jednostavno nema života u miru. Kakav je bio učinak tih riječi na dušu nesrećnog hrvatskog puka, ne znam, jer mi se baš i nije činilo mudro da odem i uvjerim se na licu mjesta.

Godinu-dvije nakon tog događaja jedan me je poznanik pozvao da s njim odem na džumu u jednu od sarajevskih džamija. Kada smo izašli iz džamije zamolio sam ga da me više ne poziva, jer ja imam jednu čudnu naviku, a to je da klanjam sa muslimanima. Njegovu zbunjenost mojim riječima odagnao sam objasnivši mu da mi je bilo neugodno slušati tiradu o potrebi straha spram Srba i Hrvata, te spominjanje Allaha dž.š. na način na koji se u stripovima Zlatne serije spominje Manitu.

Bzroplet će čitalac iz ova dva, po mnogo čemu slična slučaja, izvući pogrešan zaključak o opravdanosti izjednačavanja ili onaj, još pogrešniji, o malignosti religije uslijed njene sklonosti da sklizne u polje ideološkog, pa i dnevnopolitičkog. Stvar je međutim u tome da je na osnovu devijacije nezahvalno, pa i nemoguće suditi o čitavom fenomenu, te u tome da u okviru svake vjerske zajednice postoje takvi pajaci, nesposobni da razluče sakralno od profanog i pametno od nepametnog, baš kao što u svakoj od njih postoje i oni zbog kojih je ovaj svijet ugodnije i podnošljivije mjesto za život.

Nije, dakle, ni razborito ni uputno na osnovu redikula kakvi se tu i tamo nađu po crkvama i džamijama ispisivati optužnice na račun čitave rimokatoličke, islamske ili ma koje druge legalne vjerske zajednice u BiH, no istine radi valja kazati i to da je, zbog hijerarhijskih odnosa unutar rimokatoličke crkve, koji u mnogo čemu podsjećaju na vojne, mogućnost da tamo neki svećenik izađe izvan poželjnih okvira znatno manja nego u Islamskoj zajednici, koja ne poznaje instituciju zemaljskog vjerskog autoriteta na način na koji je on prisutan u katoličanstvu. Nije zgoreg podsjetiti ni na činjenicu da Islamska zajednica u BiH nikada nije pokušala zahtijevati donošenje zakona koji bi društvene odnose i procese regulisali na način koji se percipira kao rigidno islamski, dočim je u Hrvatskoj crkva u više navrata vršila pritisak na zakonodavnu vlast da donese zakone koji društvo i državu približavaju definiciji katoličkog, što je nesumnjivo imalo svoje odraze i u Bosni i Hercegovini.

No čini se da je znatno važnije ukazati na postojanje još jedne bitne razlike u ovdašnjem društvu, koja možda i nema izravne veze sa gore navedenim primjerima, ali koja se u takvim primjerima, kakvih ima i danas, itekako reflektuje. Naime, politička retorika lidera bosanskohercegovačke HDZ i člana državnog Predsjedništva, Dragana Čovića, sve neugodnije i sve otvorenije sliči nedjeljnoj propovijedi onog zažagrenog stolačkog svećenika, dok, nasuprot tome, politička retorika lidera SDA i, također, člana državnog Predsjedništva, Bakira Izetbegovića ne uključuje nikakve ksenofobne, a pogotovo ne šovinističke elemente, uprkos jalovim nastojanjima kognitivno potkapacitiranih titulara poput Ive Lučića ili Envera Kazaza da dokažu suprotno. U slučaju Izetbegovićevih kritičara riječ je o ljudima koji nemaju dovoljno umnih vještina da shvate kako njihove uvjerenosti i sklonosti ka skučenom i jednostranom ideološkom prozelitizmu jednostavno nemaju niti mogu imati snagu bilo kakvog argumenta, baš kao što su lišeni umne sposobnosti da iznjedre bilo šta što bi makar nalikovalo na ozbiljan kritičarski argument.

Dok Dragan Čović, kroz svoje javne, ali i kuloarske nastupe, uporno upućuje podmukle optužbe na račun čitavog jednog naroda i jedne čitave konfesije u BiH, i dok ucjenjuje loše prikrivenim prijetnjama da će izazvati i usmjeravati krizu na granici pobune u slučaju neispunjavanja njegovih maksimalističkih zahtjeva, koji su više etnički nego politički, dotle javna retorika Bakira Izetbegovića ne poznaje zamjenicu oni u slučaju bosanskohercegovačkih naroda ili konfesija, barem ne u smislu generatora i nosioca prijetnje. U Izetbegovićevom vokabularu Hrvati i Srbi postoje isključivo kao konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine, koji u njoj moraju uživati ni veća ni manja prava od Bošnjaka, a kada govori o konfliktnim elementima, on ih precizno označava kao političke i politici potčinjene strukture, strogo vodeći računa da svojim primjedbana ne obuhvati čitave narode. Pored toga, za razliku od Čovićevog etničkog maksimalizma, Izetbegović u istim pitanjima zastupa minimalizam, odnosno za svoj narod traži isključivo ona prava koja i drugi narodi uživaju

Upravo to pokazuje da je Izetbegović moderan i demokratski profilisan političar, dok se Čović, ta samoprozvana primadona „europskih vrijednost“, uporno klati na tarabi između dva najgrđa populizma, onog fašističkog i onog komunističkog, kao što se Radovan III klati između Vilotića i zavičaja.

Čović, međutim, nije incident. On je logičan i po mnogo čemu nužan izdanak jedne nakaradne ideologije koja već nekoliko decenija nastoji da izvitoperi hrvatsku nacionalnu ideju predstavljajući se kao njen jedini mogući tumač i zastupnik, ne shvatajući kakvu bi monstruoznu uslugu načinila vlastitom narodu svodeći ga i reducirajući ga isključivo na mit. Ofanziva Čovićeve i Grabar-Kitarovićkine politike na Bosnu i Hercegovinu, uz svesrdnu podršku dobrog dijela hrvatskih medija, na čelu sa reformiranim, tačnije revidiranim Globusom, koji se pretvorio u svojevrsnu presliku beogradskog Informera i u kojem se povampirio zloduh brigadira Ivana Tolja i don Ante Bakovića, van svake sumnje pokazuje da se duh kojim je prožeta ta politika jednostavno ne snalazi u svijetu legalizma, demokratije i slobode, izuzev kao slobode samo za sebe.

Bilo bi neukusno na ovom mjestu posezati za politkorektnim tiradama kojima se eksplicira da hrvatski narod nije onakav kakvim ga predstavljaju civilizacijski nazadni subjekti poput Kolinde Grabar-Kitarović, Dragana Čovića i njihovih paževa, trabanata i dvorskih luda. To je nešto što se valjda podrazumijeva. No nije zgoreg u nekoliko se redaka podsjetiti šta je to što vođstvo hrvatske i bosanskohercegovačke HDZ nudi kao svoju viziju i svoj duh.

Hrvatstvo koje je rezultat saveza sve nazadnije i sve klerikalnije HDZ, radikalnog i militantnog krila rimokatoličke crkve, te braniteljskih udruga, prije svega je – lažno i neautentično. Ono, naime, sebe percipira kao baštinika nekakvih „europskih vrijednosti“, a pri tom kao te vrijednosti nema ponuditi skoro ništa drugo, do li suspektno autorsko pravo na kravatu, „tisućljetni“ pozdrav Za dom spremni i velikog Nikolu Teslu, čiju je porodicu prethodnica tog devijantnog hrvatstva, o kojem je ovdje riječ, zatrla u krvi. Užasnuto pred intuitivnom spoznajom i sviješću o sebi kao neautentičnom, to nazadno, reduktivno, borbeno i počesto histerično hrvatstvo, koje pojma nema kako da izađe na kraj sa pitanjem Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Arsena Dedića, dr.Ivana Ribara…, samo sebe uspostavlja ne kao stvarnu, slobodnu naciju, sposobnu da obitava u svijetu slobodnih, već kao sraz hologramske projekcije sluganstva spram germanskih, odnosno mitteleuropskih uzora i hologramske projekcije straha od sličnosti sa drugim slovenskim narodima, poglavito sa Srbima i sa Bošnjacima.

To devijantno hrvatstvo sklono je uzvikivanju krilatica demokratiji, legalizmu i jednakosti isključivo tamo gdje je uspjelo odstraniti sve što se ne uklapa u njegovu vizuru političke i historijske egzistencije, odnosno tamo gdje je počinilo, kako se to danas kaže, etničko čišćenje, kao u slučaju Kninske Krajine i većih dijelova nekadašnje Herceg-Bosne. Tamo gdje je prinuđeno živjeti sa drugim i drugačijim, ono ispoljava svoju pravu ćud – ćud plemena i skoro pa inkvizicionog klerikalizma, pri tom se ne ustručavajući da druge optužuje za ono od čega je samo oboljelo i stiglo do odmakle faze bolesti. Dok Čović i Grabar-Kitarovićka histerično ubjeđuju zapad kako se Bošnjaci „islamiziraju“ i „radikaliziraju“, dotle upravo na teritorijama pod njihovom vlašću katoličanstvo doživljava regresiju ka paganskom totemizmu i postaje skoro pa obligatan društveni okvir. Dok optužuju Bošnjake za nekakvu „militarizaciju“, dotle hrvatskim političkim i ukupnim društvenim prostorom haraju braniteljske udruge, čiji je najveći civilizacijski domet grčevita borba za vraćanje legitimiteta pozdravu Za dom spremni, onom istom pozdravu pod kojim je Pavelićeva NDH sprovela jedan od najstrašnijih genocida u historiji ovog kontinenta. Bošnjački veterani za to vrijeme, uglavnom žive svoje svakodnevne, normalne živote, a šačica nezadovoljnika među njima traži – ne militarizaciju i mitologizaciju društva – već tek nešto više novca za svoj džep.

Sve te malformacije hrvatske nacionalne ideje i hrvatskog nacionalnog ideniteta stvar su koju, prije svega, treba rješavati sam hrvatski narod, jer je upravo on taj koji će platiti najveću cijenu trenutnoj političkoj i civilizacijskoj entropiji, koja je nužna svaki put kad se udruže etnička mitomanija i grandomanija, šovinizam i klerikalizam. No ono što predstavlja možda i najveći problem u odnosima trenutno vladajuće hrvatske politike u Hrvatskoj i BiH sa drugim politikama, a prije svega sa bošnjačkom, jeste to otužno, operetsko i ničim utemeljeno osjećanje superiornosti, koje je nastavak misli potekle iz bolesnog Tuđmanovog uma, one o „europeizaciji bosanskih muslimana“. Predsjednica jedne evropske države, koja kao skandal i nacionalnu izdaju proglašava nuđenje srbijanskih čokoladica hrvatskoj djeci, ima puno više razloga da se stidi svoje pameti nego da je doživljava kao osnov za osjećaj superiornosti. Pa i bivši vatreni komunist, a sadašnji kriptokomunist i salonski fašist Čović, teško da raspolaže čvrstim temeljom na kojem bi da zida svoje „europejstvo“ i svoj osjećaj nadmoćnosti. Prozivati čitav jedan narod za „islamizaciju“ a potom javno paliti svijeće i skrušeno moliti krunicu za povoljan ishod sudskog postupka jednostavno je nevaspitano, jer upravo je Dragan Čović, za razliku od većine Bošnjaka, reprezent tog talibanskog duha, koji bi da u XXI stoljeću na tlu evrope formira klerikalnu, inkvizicionu kneževinu u kojoj sve što nije hrvatsko i katoličko ima da živi isključivo u strahu i u pokornosti.

Što prije Čović i Grabar-Kitarović, skupa sa svojim paževima, trabantima i dvorskim ludama, shvate da nit imaju osnov za svoje osjećanje superiornosti i „europejstva“, nit da su dovoljno pametni da bi mogli upućivati prikrivene prijetnje i provokacije koje će proći neopaženo, to će prije doći u situaciju da sa drugim narodima počnu rješavati pitanja na način od kojeg će koristi imati i hrvatski i ti drugi narodi. Osim ako im namjera nije pokrenuti još jedan udruženi zločinački poduhvat, u slučaju kojeg ovakvi tekstovi postaju izlišni i riječ će uzeti nadležne državne institucije, koje djeluju u skladu sa ustavom i zakonima, te čija je obaveza da obuzdavaju sve opasne avanture. A završnu riječ će, kao i prošlog puta, izreći nadležni sud.

(Bportal.ba/Foto:RSE)