Težak je Juli. Puno rana, a malo dana

Evo sjetih te se. Nije da sam te bio zaboravio. Ni tebe, ni juli. Ne umijem ja to zaboraviti, sta ces. Neki cudan me nemir jutros u sabah probudi. Trznuh se i sjeti, juli.

Hej, pa vidi, za devet dana je punih dvadeset i sedam godina od tvog potpisa u Biljanima. Sjecas se Biljani? Helnejse, kako ces Biljane zaboraviti. Iznenadujes me. U Biljanima si ti jazuk ucinio. Dvjesto-pedeset i osam, nevinih umorio. Golemo za izgovorit i napisati, kamo li ucinuti. Kako ces zaboraviti Hamzu, koji je tek dvadeset i jednu godinu imao. Da ga tad nisi umorio, danas bi ga dajdzom zvao. Da nas bi on babo bio. Emira, i njega si zaboravio.

Njega bi danas Vedad, Edis i Ajdin didom zvali. Eh a sjecas li se Amile, cetvero mjesecne Semsina kcerkica. Znas li kako si nju umorio. “Les broj 172, likvidirana pucnjem u glavu.” Tako pise u nalazu patologa. Umorio si je jer ti je i ime Amila smetalo u pokusaju stvaranja te neke tvoje drzave. Nije ti prijetnja bila.

Danas bi Amila, dvadeset i sedmu godinu nizala. Danas, umjesto da joj Semso svatove priprema, fatihu joj na mezar nosi. Nije valjda da si i dida Becu zaboravio. Pa on ti je toga dana u Biljanima, najveca prijetnja bio.

Starac od osamdeset i pet godina. Zasto bolan Becu nepusti, da jos malo zivota sto mu bjese ostalo prozivi. Sjecas li se Omera, sto su ga Nesimina djeca, umorenog, pored puta vidjela. Sjecas li se Botonica. Da li ti sta znace imena Ahmo, Almar, Smajil, Ermin, Halid, Ragib, Fehim, Teufik, Ajsa, Azemina i Esma. Njih si stare i iznemogle, zive u stali spalio. Sead, Samir, Jasmin, Raif i Hamdija. I na njih si zaboravio? Samo sam ti neke nabrojao, al’ sjecas se ti svih dvjesto-pedeset i osam, ne brinem se ja. Vjerujem da ti ta Amila i Beco na san dodu, i pitajute sta su ti oni krivi.

Alaa si hrabar bio kad si na nemocnu bebu i klonulog starca obarac povuko. Zapisah se ja, odoh u nedogled. Nije da sam se iscrpio vec brinem se za tebe. Ne znam koje su te godine stigle i kako te vid sluzi. Imas li koga da ti moje pismo cita? Kako te sluh sluzi? Ni na prethodna pisma mi nisi odgovorio.

Ne ljutim se. Volio bih ja da nas dva mozemo sjesti, uz kahvu popricati. Da te za ovih ostalih dvjesto-pedeset i sest, upitam ZASTO? Vidi bolan sta ti od nas dvojice ucini, sebi si oduzeo zivot onog 10. Jula, kad je njihov dah stao. Meni si dao njihove zivote. Ne da ih osvetim, vec da ih nedam zaboravu. Ja Biljane ne osjetim jednom u godini, ja ih osjetim svaki mjesec. Samo sutim, jer kome pricati.

Adisa si iz Biljani otjerao, al nisi Biljane u njemu ubio. Jos Biljani ima, i bice ih. Adis se iz Amerike sjeti i uzdah pusti. Ja iz Evrope cesce dodem, Biljane zijaretim. Odem dole gdje je skola bila, sad oni tu spokojne leze, i munarini alemi oblake paraju.

U dzamiskom haremu vode se napijem. Selam izustim, Fatihu proucim. Biljane i njih zaboravu nedam. Tebe kunem i proklinjem. A kud ces gore nego kad te neko proklinje. Idem sad, oprosti ako sam te uznemirio. Nije da to hocu. Al’ ja tebi njih oprostiti ne mogu.

Pisat cu ti opet. U Julu je i Srebrenica i Zecovi i Carakovo. Tezak je Juli. Puno rana a malo dana.

U potpisu; Krajiski vjetar. (autor Husein Hotic)