Cure bi zaredale po cijelom selu i čistile kuće i avlije da mirišu za Bajram

Teferiči su za mlade bili najveća radost. Ašikovalo se, igralo i pjevalo, a Boga mi, i ženilo i udavalo

Šuhreta Muminović: Obaveza ženskog čeljadeta bila je rano ustati, muškarce ispratiti u džamiju i namiriti sve
Nekoliko dana prije Bajrama, udruže se cure iz sela, očiste sve kuće i avlije, opere se svečana garderoba i obuća i po nekoliko dana selo miriše na čistoću.

Iako nije bilo izbora, dok uređujemo kuće, dogovaramo se šta će koja cura obući kad pođe na teferič – sjeća se bajramskih dana Šuhra Muminović (81) iz planinskog sela Miholjevine kod Srebrenice.

Bajramski uranak
Kaže da je na Bajram, u bilo koje doba godine, obaveza ženskog čeljadeta bila rano ustati, muškarce ispratiti u džamiju, namiriti stoku, pripremiti doručak i sve potrebno za klanje kurbana.

– Nakon doručka, muškarci skidaju svečanu i oblače radnu garderobu, zakolju i isijeku kurbane, najmlađi ukućani, a često i mi, cure, dotjerane i lijepo obučene, razdijelimo kurbansko meso po selu. Kad sve poslove završimo, omladina se iskupi u selu i odlazimo na Trubarsko brdo na teferič. Do tog mjesta je trebalo preko uzbrdica i nizbrdica prevaliti više od osam kilometara u jednom pravcu. Bili smo mladi pa nam to putovanje nije smetalo. Na teferiču se igralo kolo, pjevalo i ašikovalo, a Boga mi, i ženilo i udavalo – sjeća se Muminović.

Komšijska ljubav
Tu je, kaže, počela ašikovati sa mužem Ibrahimom Muminovićem iz istog sela. Za nekoliko dana, u njenu kuću došao je njegov otac i od babe tražio odobrenje da se uda za Ibrahima.

Sjeća se da je babo odobrio, a ona odmah pristala i sa svojim Ibrahimom sretno živjela do jula 1995. godine, kad su on i sin Sead (1975) nestali u proboju do slobodne teritorije. I danas traga za njihovim kostima.

Tužni su blagdani bez najmilijih
– Bajrami su ranije donosili radost, zabavu i veselje. Ovi poslijeratni su tužni bez naših najmilijih. Kako vrijeme prolazi, sve mi više nedostaju. Svake godine mi je sve teže. Ljudi govore da vrijeme liječi rane. To nije istina. Kažu vam to samo da bi vam dali neku utjehu. To je strašna izreka za ljude koji su doživjeli tragediju svojih najmilijih – sa suzama u očima govori nam Šuhreta Muminović.

Avaz.ba