Dačo, koljač i silovatelj koji nikada kažnjen nije

Dalibor Maksimović, koji je 1992. godine ubijao, klao i silovao u Zvorniku i Bratuncu, danas mirno živi u Beogradu.

Dalibor je rođen na Dan Republike, na dan zemlje koje više nema, 29. novembra 1972. godine. Dalibor je pun života na dan 9. maj 1992. godine. Ima nepunih 20 godina, ima snagu, silu, ima oružje i ima onu klicu mržnje tako prijeko potrebnu da se napravi zlo. Ali, zlo ne dolazi samo i zlo se mora isplanirati i organizovati.

Sve to zna Dalibor Maksimović Dačo tog poslijepodneva ’92. dok u bratunačkom mjestu Repovac gleda grupu civila Bošnjaka kako se tisakju u smrtnom strahu na nekakvoj utrini. Gleda ih, a iz očiju mu isijava ona mržnja, ono ništenje. Ovako su bezopasni, misli se za sebe Dačo, a opet, to su Turci, nije im vjerovati. I na kraju, krajeva nije mu prvi put. Radio je to u aprilu u Zvorniku…

Prilazi onim jadnim ljudima, što se, kao ovce, zbijaju jedni uz druge, gleda ih i osjeća nalet adrenalina, koji samo podjaruje ono zlo u njemu. Taj čas, taj tren, pod nebom Bratunca, negdje na kraju svijeta, ironično, na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja, odvija se restaruracija fašizma. Baš od čovjeka koji je rođen na Dan umiruće zemlje.

Kad možeš, uništi cijelu lozu
“Ti, ti i ti…”, bira nišanom “kalašnjikova” trojicu ljudi. I zna šta mu je činiti odmah nakon toga – uperi pušku u preostalu masu straha i mesa, da se neko pobunio ne bi. Tako mu je lakše odvojiti žrtve. Tako je radio i u Zvorniku. Ne može biti drugačije ovdje, u Bratuncu. To su balije, a balije treba ionako sve pobiti, misli se u sebi. Dačo bira ovu trojicu. Baš za sebe i baš po sebi.

Gura ispred sebe rođake Husu, Nezira i Omera Salkića. Nekako mu se čini da je zlu najkrosniji kad ubija porodice, kad uništava čitavu lozu. A opet, ne može baš sve sam. Zove svoja dva kamarada četnika, pripadnika Vojske Republike Srpske, da mu pomognu. Samo puškama da pripaze dok izvodi ovu trojicu Salkića. Boji se, neki će mu balija pobjeći, pa će se ratne kolege po zlu i ubistvima smijati. To sebi ne smije dozvoliti.

Gura tako Dačo drhtave figure Salkića iza prikloce šlepera, koja je parkirana baš tu, na uzvisini repovačkoj. Postroji ih iza prikolice i gleda u njih. Tresu se, ruke im iznad glave, žicom vezane, pa se od grozinice i tremora ona žica još više usijeca u ruke ljudske, dok krv pišti i slijava se sa ruku na potiljak i niže curi po vratu. Sve to vidi Dačo i osjeća se moćno.

Eto, dao im je još koji tren, konstatuje u sebi Dalibor i povuče obarač. Reski zvuk, onaj miris baruta, kratki jauk, pa opet misir baruta. Salkići leže mrtvi pod prikolicom. Eto, to je to, koliko može biti jednostavno, a opet korisno i lako pobiti Turke, mantra monstrum. No, zvuk jauka, za čudo, ne prekida se. To onaj Huso, još živ, pokazuje da puška nije svetinja. Diše i miče se. Kao da mu ništa nije.

Kad zataji puška, tu je nož
Dačo-monstrum repetira pušku još jednom. A onda brzo zastade. Došlo je vrijeme da se i ja pokažem, struji mu kroz pulisrajući mozak. Prstima pređe preko korica noža koji mu je sve vrijeme bio za pojasom. Od Zvornika je beskoristan ovaj nož, a sad će da radi. Sad će se pokazati ko je pravi četnik, Dačo, govori ono zlo iz njega. Puškom može svako, ali ovo, ovo, urla mu utroba.

I sve je kao u filmu: i nož, i Huso, koji se otima, i koljač Dačko, koji prilazi ranjenom čovjeku sa leđa, drži mu glavu zabačenu unazad, vrat isturen, Adamova jabučica nabubrila od bola, stresa i straha. I onaj trzaj zgloba, i ona usjekotina u vratu, i vrela krv i život Husin, koji se izmiče tu pod njegovim rukama i curi preko noža sa krvlju dole na zemlju bratunačku.

A bio je Dan pobjede, 9. maj, i ubijeni su Salkići, ubio ih je Dačo od 20 godina. Sad je posve svoj, pribran, sa nešto krvi na rukama, sad je viđeniji u očima svojih kolega četnika, sad je ubio još tri nedužna čovjeka… A podne je tek prošlo!

Negdje oko dva sata, svega sat vremena nakon egzekucije, Dalibor Maksimović Dačo sjedi u automobilu sa još nekoliko četnika i prati autobus preduzeća “Vihor” iz Bratunca. Mjesto Glogova. Gleda kako na nekoj okuci autobus staje i kako u njega utrčava majka sa troje djece. Za njima čovjek, otac djece, pokušava da uđe u isti autobus.

Dačo dodaje gas i tu je, pred autobusom. Gleda, brzo poput kurjaka, i računa: majka možda i uđe, ali ovaj balija, ovaj Mujo Šaćirović, neće. Iskače Dalibor iz auta i opet rafal. Ovaj put u gornji dio tijela, odmah. Mujo pada i umire. Sve je lako nakon klanja, ovo i nije neko ubisto, misli se koljač Dačo.

Suze i urlici silovanih svjedokinja
Samo, dan je kratak, a treba činiti još zla. I još. Sjeda Dalibor u automobil, onako krvav, i odlazi u mjesto Repovac. Tu, zajedno sa svojim kamaradom, četnikom, pripadnikom VRS-a, gura u kola svjedokinje VS-1 i VS-2. Žene vrište, otimaju se, Dačo ih udara kundakom, smije se i to ga dodatno uzbuđuje. Pravac šuma iznad Milića. Tamo je prvi put silovao. Silovao je svjedokinju VS-1, dok su joj se suze i urlici stapali u jedno. Onda je dvije žene odveo svojoj kući u Miliće, zaključao ih u jednu sobu i tokom noći opet i opet silovao…

U jednom danu. Toliko zla. U jednom jedinom danu! Tako je Dačo koljač, rođen na Dan Republike, proveo Dan pobjede, 9. maj 1992. godine, u okolini Bratunca.

A danas, danas u 2019. godini, Dalibor Maksimović je stanovnik Beograda, državljanin Srbije, koji se poigrava sa nespretnim i nesretnim sudskim sistemom. Proces protiv njega vodi se od 2015. godine. Jalov proces u sistemu koji ga ne želi osuditi. U tom kafkijanskom pravnom svijetu, u kome zločinac gotovo nikad ne bude kažnjen, treba izdvojiti sljedeće – Sud je dokumentaciju Tužilaštva smatrao nepotpunom, zato što nema potvrde da je, primjerce, porodica Salkić nestala, iako postoje izvađeni umrli listovi (sic!)

Amor Mašović za RSE o svemu ovome kaže: “Naravno, presuda, odnosno njeno obrazloženje, bit će uvjerljivije ukoliko, uz iskaze svjedoka, imate još i potvrdu da je osoba i 25 godina nakon izvršenog zločina i dalje nestala osoba. Ali, to ne može utjecati na presuđujuće na činjenicu da li je zločin izvršen ili nije.”

Ne može uticati, ali presude (još uvijek) nema. Ne može uticati, ali je Dalibor Maksimović bio slobodan čovjek sve ovo vrijeme, dok se za kosti mnogih od njegovih žrtava ni danas ne zna. Ne može uticati, ali se presuda godinama odlaže. I opet novi rok – 23. septembar, nakon junskog, julskog i ostalih propalih rokova. Porodice odavno nemaju čak ni duhovnu satisfakciju, a mnogi od svjedoka su odavno pod zemljom.

A danas je samo zločinac živ…
Nego, pitate se, zašto se koljač Dačo prisjećao aprila ’92 i Zvornika? Jednostavno, tad je počeo ubijati. Tada je, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Milići, u Karakaju počinio ubistva u objektu “Standard”, u kojem je na spratu bila stacionirana “srpska stanica javne bezbjednosti Zvornik”, a u prizemlju vojna jedinica iz Milića, takozvana Milićka četa.

Dalibor Maksimović je tada počeo svoj pir. Obučen u svježe novu maskirnu uniformu i naoružan automatskom puškom, istom onom koja je mjesec dana kasnije sijala smrt po Bratuncu, a sve u prisustvu drugih pripadnika svoje jedinice, ubio više civila bošnjačke nacionalnosti. Tijela tih ubijenih civila pronađena su 2003. godine u masovnoj grobnici Kazanbašča kod Zvornika.

To vam je Dalibor Maksimović Dačo, pripadnik VRS-a, koljač, silovatelj i ubica, rođen na Dan Republike, ubijao na Dan pobjede, kažnjen nikada. Jeste li pročitali tekst do kraja? E, sad dobro promislite – jedina živa, nepovrijeđena ili nekažnjena osoba u cijelom tekstu je Dalibor Maksimović Dačo. Mislite o tome!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Piše:
Dragan Bursać

Izvor: Al Jazeera