Sjećanje na Srebrenicu| Munib Muminović, otac četvorice ubijenih sinova, od žalosti se objesio u džamiji

Muniba Muminovića Brku još od 1997. godine redovno smo sretali u Tuzli svakog 11. u mjesecu. Stajao bi na čelu protestne kolone srebreničkih majki, držeći neki od jastučića s izvezenim imenima njihove ubijene djece. Svejedno mu je bilo čije je ime na jastučiću.

Ipak, često je ponavljao da mu je jednom „dopao jastuk“ na kojem je pisalo ime njegovih sinova Nedžada i Mensura. Jastuk s imenima druge dvojice sinova, Mustafe i Redžepa, nikada nije uspio pronaći. I žao mu je bilo.

Truhnuo unutra
– Ne znam ja ko je izvezao imena ove moje djece, jer im je i mati ubijena. Možda je neka od rodica, šta znam. Ja sam ti sam, sam kao pustinjak, sam… – govorio bi kada nas sretne, redovno suzama zalijevajući svaku izgovorenu riječ.

Obradovao se kada smo ga jednog dana zamolili da nam svoju životnu priču ispriča za novine. Odmah je pristao. Hoće, veli, da i on kaže svoje, „a ne samo žene da kazuju“, prokomentirao je. I odmah počeo! Pričao je ono što smo već Bog zna koliko puta čuli: „Moj Nedžad, moj Mensur, moj Mustafa, moj Redžep… Danas bih ja imao snahe i unučad da su živi… Strijeljali ih dušmani, neka puste mene da im sudim, da Bog da da oni žive ovako kako i ja živim…”

Tu je zastao, zakrvaviše mu se oči, zatresoše se brada i ruke.

– Svi govorite: Majka, majka. A otac? Šta je otac? Zar oca ne boli isto kao i majku – kriknu, zgrabi onaj svoj ceker koji je redovno nosio sa sobom i ode.

Muniba Muminovića još nekoliko narednih godina redovno smo sretali na protestima, na svakom obilježavanju godišnjica genocida i na svim manifestacijama koje su se ticale srebreničke tragedije. U svojoj samoći oženio se. Nakon godinu, dobio i sina. Pričao je o njemu i plakao.

– Isti braća – govorio bi pokazujući nam fotografiju djeteta.

Kada je 2008. godine ukopao sinove Nedžada i Mensura, žalio se da “truhne unutra”. Zdravstveno, bivao je sve lošiji. Teško se kretao i, uglavnom, hodao je pomoću štapa, a i nervi su mu podobro počeli tanjiti. Pri svakom susretu s poznatim licima plakao bi. Kazao bi da je to nešto jače od njega. Odavao je sliku teškog starca, premda je imao daleko manje godina.

Nezapamćen slučaj
Dvije godine nakon što je ukopao Nedžada i Mensura identificirana su i druga dvojica Munibovih sinova, Mustafa i Redžep. Već je tada, pričaju, bio skoro “skrenuo s pameti”.

Prestao je dolaziti i na proteste. Ljudi bi ga u Kladnju nerijetko viđali na ulici kako hoda i priča sam sa sobom, razgovara s mrtvim sinovima, sa suprugom… A onda je tri mjeseca prije nego što je Mustafu i Redžepa trebao spustiti u mezar u Potočarima, u trenutku teškog rastrojstva presudio sam sebi. Objesio se, i to u džamiji.

I tada i danas nezapamćen slučaj u svijetu. Baš kao što je nezapamćeno da nekome zločinac otme ne jednog već četiri odrasla sina i njihovu majku i na pravdi Boga ih ubije.

Na mezarima Munibovih sinova jednom prilikom sreli smo nekoliko tužnih žena. Kazale su nam da su rahmetlije njihov dalji rod.

Jedina njegova porodica gdje je mogao govoriti
Kada bi Munib Muminović krenuo iz Kladnja na proteste u Tuzli, poranio bi prvim autobusom kako bi imao vremena da, prije protesta, svrati “ženama u Udruženje”. A tamo, Hajra, Nura, Rufejda, Bahra, Naza, Ešefa, Hajrija, Džemila, Ajka, Mafija, Habiba… sve same majke pobijene djece, uglavnom bez muževa, bez braće, bratića, sestrića… I on, jedini otac među njima…

O svojoj tegobi i žalosti pričao je glasno, kao da se s nekim nadvikuje, valjda misleći da majke s kojima sjedi ne znaju da je i njegovo srce ranjeno i da krvari kao i njihovo. One su, ustvari, bile jedina njegova porodica gdje je mogao govoriti šta mu je na srcu, vikati, plakati, mahati rukama, skakati sa stolice dok govori, izaći vani pa se brzo vratiti jer je nešto zaboravio kazati… A njegova priča uvijek se svodila na isto – kako je nekad bilo kad je imao djecu, kuću, porodicu i kako sada nema nikoga. Tako godinama.

(Avaz.ba / ZASREBRENICU.ba)