DA NIJE BILO ALIJE IZETBEGOVIĆA, DANAS NE BI BILO BIH: NAŠ OPSTANAK JE NAŠA POBJEDA, NE TRAŽITE OSVETU, NEGO PRAVDU

A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno – ovako je prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju u New Yorku 1997. godine, govorio rahmetli Alija Izetbegović, prvi predsjednik BiH.

Alija Izetbegović je bez sumnje najveća politička ličnost u novijoj i najznačajnija pojava u ukupnoj historiji ove zemlje. Bio je hrabar i odlučan borac za nezavisnost i cjelovitost BiH, iako su ga mnogi protivnici označavali protagonistom njene podjele, što nije bilo tačno.

U ratu je bio lider i personifikacija otpora agresiji. Zahvaljujući njemu sačuvali smo nezavisnost, integritet i slobodu. U poslijeratnoj obnovi nije bio smetnja uspostavi demokratskih vrijednosti i civilnog društva, jer je procijenio da bi BiH bilo lakše bez njegovog direktnog učešća u vlasti i odlučio se povući.

On je svoje saradnike pitao šta misle o povlačenju iz politike. Neki su mu predlagali da to učini. To mogu uraditi samo najveće ličnosti. Mnogima je bila čast raditi s njim i za njega.

I baš zbog toga, zbog puno stvari, kako je nekoć izjavio i njegov sin Bakir Izetbegović, „neophodno je čuvati sjećanje na Aliju Izetbegovića, jer je on simbol jednog vremena u kojem smo tražili svoju državnost, kada su Bošnjaci vratili svoje ime, kada su vratili ime svom jeziku, i kada je napravljen jedan ogroman historijski pomak“.

Naglašavao je prvi predsjednik BiH da, ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu, onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u njoj. Sada već davne 1996. godine kazao je kako trebamo pokušati da buemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvijet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije, govorio je rahmetli Izetbegović podcrtavajući kako upravo obrnuto stoji stvar.

Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo, ponavljao je često Izetbegović, ali i isticao kako Bošnjaci trebaju čuvati i očuvati svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju.

– Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem – jedna je od njegovih poruka iz sarajevske Zetre, 2. oktobra 2002. godine. S njim je stasala i Armija BiH, ljiljani koji su se suprostavili velikog jugoslovenskoj sili. I bez obzira na to što su se puškom morali suprostaviti tenku, znali su da je BiH jedina naša domovina, da moraju zaštiti narod. Učinili su to i osigurali da imamo identitet. I baš kako je rahmetli Alija Izetbegović u pismu iz 1993. godine napisao Franji Tuđmanu: „Armija BiH ne može biti agresor u vlastitoj zemlji”.

Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda. Ne tražite osvetu, nego pravdu – jedna je od njegovih poruka koju je generacijama ostavio u amanet. -Moja vizija Bosne je jasna: cjelovita i demokratska zemlja. Vjerujem da je i vi tako zamišljate. To je vizija, a život i realnost često su nešto drugo. Žrtvovat ćemo mir za suverenu Bosnu. Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne želimo biti narod koji nema državu – riječi su rahmetli Izetbegovića koje bi onima koji i danas zagovaraju drugačiju BiH, trebale biti jasna poruka.

Nikada Izetbegović nije zaboravljao ni bosanske heroine. Jedne prlike je kazao: „Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak“.

Alija Izetbegović rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Pripada uglednoj begovskoj porodici koja je živjela u Beogradu, a koja se još 1868. godine preselila u Bosanski Šamac. Već u drugoj godini Izetbegovićevog života, njegov otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odlučio se na selidbu u Sarajevo.

U Sarajevu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Zbog pripadnosti organizaciji ”Mladi muslimani” Alija Izetbegović je uhapšen 1946. godine te osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Iz zatvora je izašao 1949. godine. Nakon što je poslije trogodišnjeg studiranja napustio agronomiju, Izetbegović je upisao Pravni fakultet u Sarajevu, kojeg je uspješno završio u roku od dvije godine.

Od 1950. do 1960. godine radio je kao rukovodilac gradilišta, a od 1960. do 1982. godine, kao pravni savjetnik u brojnim sarajevskim firmama. U proljeće 1983. godine je uhapšen i u ljeto iste godine u montiranom ”Sarajevskom procesu” osuđen na 14. godina zatvora.U zatvoru je proveo šest godina. Po izlasku iz zatvora Izetbegović je 1990. godine sa grupom istomišljenika formirao je Stranku demokratske akcije (SDA), koja je na slobodnim izborima osvojila najviše glasova i kasnije će odigrati ključnu ulogu u odbrani BiH od agresije.

Na čelu države i SDA bio je u više mandata. Odluku o povlačenju iz Predsjedništva BiH saopćio je 6. juna 2000. godine. Najavio je da će se povući po isteku funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH 12. oktobra iste godine. Također, odbio se kandidirati na Trećem kongresu SDA 2001. godine, te je proglašen je počasnim predsjednikom SDA.

Izetbegović je autor većeg broja publicističkih radova i studija, te knjiga “Islam između istoka i zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”. Ove knjige prevedene su na nekoliko jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu”, a 2000. godine knjigu “Sjećanja” (autobiografski zapis). 2004. su objavljena sabrana djela Alije Izetbegovića u 10 tomova.

Dobitnik je niza priznanja i nagrada kao što su Nagrada kralja Fejsala, medalje Centra za demokratiju iz Vašingtona, a najuticajniji španski list, madridski “El Mundo” izabrao je Aliju Izetbegovića 1995. za ličnost godine u svijetu. Istanbulski Marmara univerzitet dodijelio mu je 1997. godine titulu počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava, uspostavu mira, ali i kao uglednom pravniku.

Na forumu u Kran Montani 1998. godine dobitnik je prestižne nagrade za unapređenje ljudskih prava. Izetbegovića je poštovao cijeli svijet Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine, a ukopan je na šehidskom mezarju kovači u Sarajevu. Njegovoj dženazi prisustvovalo je oko 150.000 ljudi iz cijele BiH i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja. Ostat će zapamćena izjava Richarda Holbruka, tvorca Dejtonskog sporazuma: “Da nije bilo Alije Izetbegovića, danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.“

Tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan, na vijest da je Alija Izetbegović, prvi predsjednik Bosne i Hercegovine i veliki mislilac, umro, rekao je da je to njegov narod i njega potreslo iz dubine duše.

– Izetbegović je čovjek koji je svojim životom i djelom utjecao na historiju. Njegova je misija izraz ljudske časti i zadivljujuće ustrajnosti, što je predstavljalo čast cijelog svijeta. Za vrijednosti u koje je vjerovao, za svoju državu i svoj narod, on je neiscrpni izvor hrabrosti i izuzetne vrijednosti. Bol povodom Izetbegovićeve smrti moj narod i ja dijelimo sa bratskim bosanskohercegovačkim narodom – rekao je tada Erdogan.

I tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić naglasio je da je Alija svojom osobnošću i političkim djelovanjem snažno obilježio zbivanja u BiH. Brojni drugi državnici svijeta, regije, ali i zvaničnici u Bosni i Hercegovini iznijeli su divljenje i poštovanje spram djela koja je za života učinio Alija Izetbegović.

– Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan – napisao je to u pjesmi “Poruka sebi” prvi predsjednik BiH 10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u.

(Hayat/Foto: Arhiv)