Hrvatski mediji: Komšić priča BOSANSKIM tim jezikom koji nije naš

Željko Komšić treći je put postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.

Kao i prethodna dva puta, izabran je dominantno bošnjačkim glasovima, dok je na prostorima gdje pretežito žive Hrvati dobio zanemariv broj glasova zaključuje zagrebački Večernji list.

Iako mu je izborni slogan bio “BiH pobjeđuje”, hrvatski političari i analitičari upozoravaju kako je silovanjem demokracije i trećim izborom Komšića kao nelegitimnog hrvatskog predstavnika u državnom Predsjedništvu BiH samo oslabljena, a međunacionalno povjerenje dodatno uzdrmano. Komšića to očito ne brine, a oni koji ga poznaju ističu da je tvrdoglavost uvijek bila jedna od njegovih ključnih osobina u političkoj karijeri koja traje gotovo 20 godina. U lokalnu, a potom i visoku politiku ovog pravnika po struci uveo je bivši čelnik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija.

U poslijeratnom vremenu, dok su ratne podjele dominirale političkom scenom BiH, Lagumdžija je u političko Sarajevo „ubacio“ mladog lokalnog Hrvata, fakultetski obrazovanog gradskog dečka, koji je (a to ni onda, kao ni danas bošnjačkom biračkom tijelu nije sporedno) odlikovani pripadnik Armije BiH. Bio je dobitna karta u SDP-ovu pokušaju da u Sarajevu oživi „građansku“ politiku koja je u ratu i poraću izgubila bitku s bošnjačkim nacionalnim pokretom SDA.

Da je zaigrao na dobru kartu, pokazalo se već 2000. kada je Komšić izabran za načelnika općine Novo Sarajevo. Ubrzo je postavljen za bh. ambasadora u Beogradu, gdje je imao nekoliko oštrih polemika s tamošnjim političarima, što u Sarajevu dakako nije ostalo neprimijećeno. Dodatne poene na domaćem terenu skupio je 2003. kada zbog silaska s vlasti njegovog SDP-a u BiH podnosi ostavku na mjesto ambasadora. To je u ljevičarskim krugovima u Sarajevu predstavljeno kao „duboko moralan čin“. Očito je to imalo odjeka i među biračima pa je Komšić 2004. ponovo izabran za općinskog načelnika. Lagumdžijom predvođeni SDP dvije godine kasnije u Komšiću, koji je stekao i zavidno političko iskustvo, vidio je prvu ozbiljnu šansu da osvoji jedno od mjesta u državnom Predsjedništvu.

Već tada je bilo jasno kako su Hrvati zbog svoje malobrojnosti “najslabija karika” i da u Sarajevu sve omiljeniji Komšić, uz nešto glasova iz ostatka Federacije, može lako doći do pozicije u kolektivnom tijelu države. To se i dogodilo jer je Komšić s nešto više od 116.000 glasova bez puno problema pobijedio sve kandidate razjedinjenih hrvatskih stranaka. Već u tom prvom mandatu Komšić je pokazao da nema namjeru dokazivati se kao hrvatski član Predsjedništva BiH. Naprotiv, tvrdio je da je predstavnik svih građana, a ne (samo) Hrvata. Usto, prijetio je srbijanskim političarima da će “dobiti po prstima” ako budu ponovno dovodili u pitanje cjelovitost BiH. Oštro je kritizirao nacionalne politike Hrvata i Srba u BiH te se hvalio kako nema hrvatsku putovnicu, a na opaske da ne govori hrvatski jezik odgovarao tvrdnjom da “priča jezikom koji su ga naučili roditelji i da ga najradije naziva bosanskim”. Takva anacionalna politika hrvatskog člana Predsjedništva BiH, forsiranje bosanskog patriotizma i nastup za koji njegovi simpatizeri tvrde da je prirodan i neposredan, a kritičari da je grub i državniku neprimjeren, donijeli su Komšiću dodatnu popularnost u bošnjačkom biračkom tijelu.

Uz njegovanje imidža “momka iz nebodera” i nepostojanje korupcijskih afera koje bi se vezivale uz njegovo ime, Komšiću je bio otvoren put za drugi mandat. Hrvatski predstavnici opet su se žalili na izborni inženjering i nepoštivanje izborne volje hrvatskog naroda, ali uzalud, jer je Komšić s golemih 337.000 glasova osvojio drugi mandat u Predsjedništvu BiH 2010. Privatno povučen Ubrzo su mu porasli i politički apetiti u SDP-u pa je nakon sukoba sa svojim političkim ocem Zlatkom Lagumdžijom (koji je nedavno ustvrdio kako je ispunio kvotu kadrovskih grešaka za ovaj život) napustio tu stranku i formirao Demokratsku frontu. Na krilima njegove popularnosti ta stranka je 2014. ostvarila odličan izborni rezultat, ali je euforija birača brzo splasnula pa je stranka dvije godine kasnije na lokalnim izborima doživjela potop. Spas stranke, ali i političke karijere Komšić je ove godine pronašao u ponovnoj kandidaturi za Predsjedništvo BiH.

Pedesetčetverogodišnji Komšić u javnosti ne govori o svom privatnom životu. Sa suprugom Sabinom ima kćer Lanu, a omiljena rekreacija mu je skijanje. Ako je vjerovati imovinskoj kartici, posjeduje samo stan u Sarajevu i polovni automobil, a kreditno je zadužen do 2026.

Cik-Media